Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rekao je: ”Dosljednost u znanju i vjeri kada nastupi vrijeme smutnji i sumnji je jedna od najvećih blagodati. Ima ljudi koji veruju dok su zdravi i sigurni, a kada zapadnu u iskušenja i smutnje, napuštaju vjeru. Stoga vjernik treba znati da je njegova postojanost u vjeri u vrijeme smutnji i sumnji jedna od najvećih Allahovih blagodati.” (Džâmi’ul-mesâil, I/399.)
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Ko je istinski spoznao Allaha te Njegovo pravo i ono što, u pogledu robovanja, dolikuje Njegovoj uzvišenosti, njegova dobra djela su neznatna u njegovim očima. Jer, on zna da to nije ono čime se spašava od Allahove kazne, i da je ono što priliči Njegovoj uzvišenosti nešto sasvim drugo. I što više se povećavaju njegova dobra djela (što više čini dobrih djela), ona se u njegovim očima sve više smanjuju. A ako se njegova dobra djela povećavaju u njegovim očima i ako ih smatra krupnim, to ukazuje na to da je između njega i Allaha koprena, da on nije istinski svjestan Allaha i onoga što Njemu dolikuje.” (Medaridžus-salikin, I/276.)
Rekao je također: ”Namaz ima zadivljujući učinak u odbijanju zla ovoga svijeta, očuvanju zdravlja i snage tijela i srca, te u odbijanju loših stvari od njih. I nećete naći dva čovjeka, koji su pogođeni određenom bolešću, iskušenjem i nedaćom, a da udio u tim nedaćama onoga koji klanja namaz nije manji, i da posljedice po njega nisu bolje i sigurnije.” (Zadul-Me’âd)
