Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan muslimanski sluga dozivao je muslimanskog vojskovođu: ”O Kutejbe!” I Kutejbe se odmah odazvao. A bio je pozvan da se parniči sa glavnim kršćanskim svećenikom u Semerkandu, koji se, zajedno sa ostalim svećenicima, žalio kadiji na nepravdu koju im je učinio Kutejbe. Kada su sjeli pred kadiju, on se obratio svećeniku, riječima: ”Iznesi svoj slučaj, Semerkandi?”
Svećenik je odgovorio: ”Kutejbe nas je napao sa svojom vojskom i osvojio je naš grad, a da nas prethodno nije pozvao u islam, niti nam je dao bilo kakvu šansu da se predomislimo i donesemo konačnu odluku.”
Zatim se kadija okrenuo prema Kutejbi i upitao ga: ”Šta ti kažeš na ovo?” Kutejbe je rekao: ”Rat je varka, a ovo je veliki grad. Svi gradovi u njegovom okruženju borili su se protiv nas, nisu primili islam, niti su prihvatili plačati džiziju.”
Kadija je ponovo upitao: ”A jesi li im ponudio jednu od tri mogućnosti: prihvatanje islama, plačanje džizije ili rat?” ”Nisam”, odgovorio je Kutejbe, i dodao: ”samo zbog toga što okolni gradovi nisu prihvatili naše uslove, pa sam mislio da će i ovi odbiti.”
Na to mu je kadije rekao: ”Kutejbe, znaj dobro da Allah ne pomaže ovaj ummet osim zbog vjere, zatim, zbog izbjegavanja prevare i uspostavljanja pravde!”
Zatim je dodao: ”Naša presuda glasi da svi muslimani napuste Semerkand, vojnici, oficiri, muškarci i žene i da ostave sva dobra koja su bili zauzeli, te da niko od muslimana ne ostane u gradu.” Svećenici u prvi mah nisu mogli da vjeruju u ono što čuju. Zar je to moguće?! Presuda bez svjedoka i bez detaljno iznesenih dokaza i suđenje koje je trajalo svega nekoliko minuta?!
Nekoliko sati nakon toga, stanovnici Semerkanda čuli su viku i galamu, vidjeli su prašinu kako se podiže visoko u nebo i podignute zastave kako se vijore kroz gustu prašinu. Začuđeno su pitali, šta je sad to, pa im je rečeno: ”Presuda je završena. Muslimanska vojska se povukla.” Kakav veličanstven prizor! Prizor od kojeg se koža ježila onima koji su to gledali i o tome slušali.
Toga dana sunce nije bilo ni zašlo, a već su psi lutali ulicama polupraznog Semerkanda i čuo se plač iz svih kršćanskih kuća zbog odlaska pravedne i samilosne vojske iz njihovog grada.
Svećenici i ostali stanovnici Semerkanda, nisu mogli dugo izdržati u takvom stanju, već su ubrzo izašli u skupinama i došli pred muslimanski vojni logor ponavljajući riječi šehadeta: Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed a.s., Njegov rob i Njegov Poslanik!”
Da li ste ikada čuli da je neka druga vojska osvojila veliki grad, a zatim se stanovnici tog grada požalili vođama pobjedničke vojske i zatražili suđenje pred sudijom zbog upada vojske u grad bez prethodne najave, pa sudija presudio da vojska napusti grad i ona to stvarno učinila? Naravno da niste!
Ostaje nam još samo da kažemo da se ovo desilo u vrijeme pravednog halife Omera ibn Abdul-Aziza, kada su mu stanovnici Semerkanda poslali svoga izaslanika nakon što je muslimanska vojska ušla i osvojila Semerkand bez najave. Onda je Omer ibn Abdul-Aziz, po kršćanskim izaslanicima, poslao pismo kadiji u muslimanskoj vojsci koji je zakazao suđenje i presudio onako ka ste pročitali, presudom koja je čudnija od fantazije.
Izvor: Ali Et-Tantavi, Kasas minet-tarih
