Efekat ove transformacije je da se smanji egoizam, arogancija i agresija, te se zamijene sa poniznošću, empatijom i pomirenjem. To je poruka i način života koji nam prezentuje sam poslanik Muhammed a.s., koji je izazvao transformaciju u dušama muškaraca i žena, transformaciju koja je duboko uticala na društva među kojima su živjeli. Nazvao je borbu sa našim egom “veći džihad”, a borbu za socijalnu pravdu i mir “manji džihad.”
Bilo koja religija treba metodično dovesti do smanjenja samopravednog egoizma i mržnje. Za muslimane, veći džihad povećava našu sposobnost da volimo nesebično, da razmotrimo efekte naših djela ( taqwa ), i da održimo svijest o Allahu ( zikr Allahu ) – sve ovo je bez osjećaja ponosa, samo-pravednosti ili samo-pohvaljivanja. Kroz ovaj najveći džihad ( džihadu akhbar ), ljudska bića su u stanju da ostave svoje sitničavosti, sebičnosti i neprijateljske tendencije, a umjesto toga, da postaju produktivniji, velikodušni, da praštaju, i da vole. Za razliku od fizičkog ili manjeg džihada ( džihadu Asghar ), veći džihad je napor da se bude svjestan posljedica koje naše misli, emocije i djela imaju na naše srce i naš odnos sa Allahom. To je svakodnevna borba za ispunjenje naše prave svrhe u životu i put ka postajanju istinskog muslimana, koji je, na kraju samo sluga svog Gospodara. Ovaj veći džihad nas na kraju priprema i da budemo efikasniji u borbi za socijalnu pravdu i mir, odnosno na “manji džihad.”
Egoizam je krajnja manifestacija tiranije. U islamu, egoizam se vidi kao krajnje idolopoklonstvo ( širk ), jer se ljudski ego postavlja iznad Boga. To je veliki koruptor svih ljudskih nastojanja, uključujući i tragično, religije. Danas, ljudi koji su privučeni radikalnim porukama koje nude razne ekstremističke grupe postaju sluge kolektivnog egoizma, a ne sluge Bogu, i stoga, doprinose razjedinjenosti humanosti i povećavaju korupciju muslimana. Oni su korumpirani od strane nefsa (ego) koji je izvan kontrole, udavljeni su vlastitim osjećajem samo-pravednosti, koju koriste da opravdaju djela ekstremne agresije.
Takvi pojedinci i grupe smatraju da je religija prvenstveno niz testova i pravila koje treba slijediti, strogo definiran program ponašanja i zabrana. Oni tvrde da, ako što tačnije pratite „vjerski plan i program“, više ćete ugoditi Bogu. Često, ovaj mentalitet je pod pratnjom prisile, duboke potrebe da se nametnu ova pravila, načini ponašanja, oblačenja i zabrane za druge u uvjerenju da će to ugoditi Bogu. Za njih, ovakvi poduhvati garantuju uspjeh i na kraju nagradu na sljedećem svijetu onima koji prate i sprovode naredbe.
Drugim riječima, oni iskrivljuju islam u religiju straha – a ne religiju ljubavi i milosti – i manipuliraju istinom da služi kao agenda za sistem moći i kontrole. To su ljudi i grupe koji su također iskrivili i “manji džihad” iz borbe za pravdu u strategiju nasilne dominacije, i tako izdaju najosnovnije principe uzornog karaktera, slobodu savjesti i prihvatanje različitosti.
Šokantno, oni vjeruju da se sreća i pravda može postići samo širenjem straha i terora u cijelom društvu.
Istinski islam bi trebalo da bude način života koji vodi dušu do blagostanja i sreće, te da uspostavlja pravdu i ljudsko dostojanstvo u društvu – religija istine, ljubavi i milosti. Islam se treba širiti kao moralna sila preko ogromnih geografskih područja ne sa strahom i terorom, nego dovođenjem različitih zajednica, uključujući i ne-muslimanske zajednice, u harmoniju kroz princip pomirenja.
