Septembra 1993. godine moja kćer, tada 15 – godišnjakinja, obavještava me da se pokrila Allaha radi, i zamolila Ga da svoju maramu nosi sa ponosom sve do svog smrtnog časa. Bila sam sretna zbog njene odluke, a u dubini duše postiđena i tužna što je moje dijete hrabrije od mene i što me preteklo u tom hajru. Bila je moj ponos i ona koja me podstakla da požurim sa svojom odlukom, koja me je već duže vrijeme privlačila.
Nekoliko mjeseci poslije sam vodila veliku borbu sa svojim nefsom. U to vrijeme, šejtan je bio jači od mene, osjećala sam se slabom. Povjerila sam se svojoj kćerci te joj rekla da nisam spremna, a ona me je ohrabrila rekavši da će moja marama doći „kao kruna“.
Dođe ramazan, taj blagoslovljeni mubarek mjesec, a ja na sedždi pred samu zoru, sa suzama u očima, dovim voljenom Gospodaru da mi se smiluje i da mi omogući da stavim maramu i da je nosim sa ponosom i lahkoćom sve do smrti. Dova mi je bila iskrena, suzama natopljena. Allah dž. š. mi je odmah uslišao dovu. Predala sam selam i svog rahmetli muža, koji me je posmatrao, sam obavijestila o svojoj odluci, a on, da ga Allah nagradi dženneti-l-firdevsom, me ohrabrio i rekao da je počašćen mojom odlukom.
Moja mahrama je moja kruna i moj ponos. Gospodar mi je sa ovom mojom maramom dao od Svoga nura i stavio ga na moje lice, kao i svakoj koja se odlučila, Allaha radi, na taj korak. Blistamo kao sunčeve zrake. Počastio nas je sa četiri meleka koji nas štite od zlih pogleda i čine nas zaštićenima.
Neizmjerno Ti hvala Voljeni, koji si mi omogućio da Ti robujem. Pomozi mi da Ti budem iskrena i pokorna sve do smrtnog časa. Molim Te da me sebi uzmeš kada Ti budem najiskrenija i najpokornija. Gospodaru moj, očisti moje nijjete i nijjete mojih sestara i sve što radimo da radimo u Tvoje ime. Neizmjerno Ti hvala, Voljeni. Divan li si Ti Gospodar i divan li si zaštitnik.
Priča Keleštura Sabihe iz knjige „Moj nur – Moja kruna“
