Piše: Eso Balić
Sve i jedan čovjek kojeg sam sreo a koji je u svom životu uspio posjetiti toliko željeni grad Mekku, na pitanje kako mu je bilo, odgovarao mi je otprilike ovako: “Eee moj Eso, ne može se to opisati, opričati, ispričati, ma, nema dovoljno riječi na mom jeziku da ti to sve iskažem! Nezaboravno! To samo moraš doživjeti...“ i mnoge druge slične formulacije koje mi, brat bratu, ništa nisu govorile.
U još gorem slučaju, zagonetno su odmahivali rukama, važno vrtjeli glavom i još više proizvodili znatiželju kod nas koji smo pokušavali saznati neki detalj više.
Ostajalo nam je jedina mogućnost da sami sebi stvaramo sliku hadža, Mekke, Revde i svih momenata o kojima smo slušali i sanjali od djetinjstva. Iz priča naših nana sve je to lijepo bilo smješteno negdje gore visoko, na najljepšim nebeskim sokacima koji su bili haman pa nedostižni za nas.
“Samo najbolji mogu dostići Ćabu”, govorila bi nane i tako mi vjerovatno kao djetetu davala motivaciju.
Znao sam ja da ni u čemu nisam najbolji, nisam znao ni šta trebam raditi, ali sam imao cijeli život priču i sliku jednog našeg kozaračkog hadžije Edhema o kojem su se prepričavale manje više bajke. Te hadžija je ovako, te hadžija je onako. Najbliža slika hadža koju sam sebi mogao pretpostaviti bili su mnogi aerodromi koji su me kasnije sretali u životu. Čovjek ako želi i ako se samo malo bolje zagleda na svakom tom mjestu može vidjeti hadž. Barem se meni tako činilo.
Ljudi po aerodromima iz svih dijelova svijeta izgledaju kao da ne znaju gdje će. Hrle, trče, sudaraju se, odmjeravaju jedni druge i pogledom punim nade čvrsto drže svoje karte za odredište. Svi traže sreću i svi žele stići na cilj. Svi mole Allaha da sretno stignu do svog mjesta. Tako i ja.
Hadž znači želja.
Želja da bi se ispunila mora biti dovoljno jaka. Moja je izgleda bila jaka i javljeno mi je da sam dobio vizu. Put za Meku postao je stvarnost.
S avionskom kartom čvrsto stisnutom u ruci, s dva bijela čaršafa, ihrama, na sebi i veoma mnogo neizvjesnosti, sreće, nelagode, straha, radoznalosti i svega što jedan čovjek može osjetiti čekao sam pred Fahdovom džamijom sabah–namaz s ostalim bijelim sretnicima pa da nas povezu put Sarajevskog aerodroma te dalje, za Džiddu, odnosno Mekku. Dok kao ljudi bez igdje ičega, što bi u Krajini rekli “goli ko lipić”, sa samo dva bijela platna oko nas na aerodromu hodamo između radoznalih pogleda drugih putnika razmišljam i prebiram po uspomenama.
Pokušavam dokučiti s koliko me je to blagodati Bog počastio. Nemam šanse sve izbrojati. Krenem pa stanem. Nebrojene su. Hvala Mu.
Zovu me prijatelji, familija i ljudi koji znaju da idem kako bi mi još jednom poželjeli sretan put. Zapisujem imena njih koji su me zamolili da selamim našeg poslanika Muhameda, a.s., i osjećam da se polahko vraća onaj iman u srce koji je toliko potreban da se barem malo shvati obim ove sreće. Djeca i žena su me ispratili, prijatelji pozdravili, majka koja je čekala u Kozarcu zagrlila i sve je bilo spremno. Poletjeli smo.
…i stigli, hvala Bogu.
Opisaću sve te detalje, ako Bog da zdravlja, u jednom putopisu koji pripremam, ali za ovaj put danas, treći dan Bajrama, želim vam, drage moje sestre i poštovana moja braćo, prenijeti barem samo onu glavnu impresiju moga doživljaja Hadža.
Vidio sam sa još nekoliko miliona hadžija Kabu. Blago li našim očima. Bili smo na Arefatu. Blago li našem tijelu. Muzdelifa je bila najljepši krevet na kojem sam zaspao. Od slatkog Arefatskog umora nisam ni osjetio tvrde kamenčiće koji su ležali svuda uokolo. Nisam vala osjetio ni čudnu zemlju još čudnije boje niti mi je zasmetao pijesak od kojeg sam već dobro bio umazan. Mina, džemreta, tavafi… sve je to danas treći dan Bajrama iza mene i pitam se samo jedno: mogu li ja ljudima opisati hadž?
Ne mogu!
Sada tek razumijem sve te silne hadžije koje su imali toliko toga za reći, a sve im je stalo samo u jedan iskren uzdah. (Preporod.info)
