Mijenjajući sebe i popravljujući svoj odnos spram izvora naše vjere mi ustvari popravljamo stanje u cjelini. „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne izmijeni sebe.“ (Er-Ra’d, 11)
Već duže vrijeme razmišljam o činjenici da veliki broj muslimana ne čita Kur’an, ne zna učiti u Kur’anu, ili ne razmišlja o tekstu i kontekstu onoga što je pročitano. Da ne bude da samo razmišljam i drugima o tome govorim i pozivam na čitanje i razmišljanje o kur’anskim porukama, upravo ovo nastojim provoditi u praksi. Svako jutro već tri godine poslije sabah namaza sa grupom džematlija učimo i čitamo prijevod Kur’ana. Poslije proučenih nekoliko stranica razgovaramo o kur’anskim porukama. Poruke, pouke, kazivanja, znakovi, putokazi za sreću na oba svijeta su na stranicama Časnoga Kur’ana. Čitati Kur’an nikada ne može dosaditi. Ljude treba motivisati da ga čitaju i o njemu razmišljaju.
Svako ko zapostavi razmišljanje o ajetima ove veličanstvene Knjige, a Allah mu je podario razum pomoću kojeg može da razmišlja, odnosno onaj ko ne prelistava, iščitava, razmišlja i shvaća njihova značenja i ne radi po njima, taj se okrenuo od njih i dovodi se u opasnost da je od osoba na čijim su srcima katanci, da živi u mraku i teškim životom. Kada bi se dunjalučkim očima mogli vidjeti ti duhovni katanci zaprepastili bismo se koliko je ljudi okovano, porobljeno, sa srcima zaključanim, jer ne razmišljaju o Kur’anu.
Prešli smo fazu kada je Kur’an bio knjiga koja se ne smije dirati. Vrijeme kada je trebao stajati visoko na polici i zamotan u peškir. Sada nam je zadatak da ga ne učimo samo mrtvima, već da ga učimo, izučavamo, o njemu razmišljamo i po njemu živimo. Kur’an je objavljen živima i po njemu treba živjeti. Kako ćemo? Pokazao nam je svojim životom naš poslanik Muhammed, a.s.
U njemu je milost i lijek za one koji milost i lijek traže. Da više vremena provodimo učeći ga manje bismo bili u depresiji, te sačuvani mnogih drugih bolesti.Kur’an kao osnovni izvor vjere islama je ključ pomenute ravnoteže.
Prije nekoliko dana prijatelj me je podstakao na razmišljanje o tome da nama treba institut za proučavanje Kur’ana. Da na njega dolaze i nude svoja promišljanja i saznanja o Kur’anu naučnici i mladi ljudi iz cijelog svijeta. Zašto taj institut ne bi bio u Sarajevu? Mogao bi, zašto ne. Neko je lijepo rekao: „Ne proklinji tamu, upali svijeću.“ Nadam se da ćemo u vremenu pred nama uspjeti upaliti svjetlo, a ne svijeću u srcima mladića i djevojaka u našoj domovini, svjetlo sa kojim je došao Posljednji Poslanik, koji je milost svim svjetovima, Muhammed, a.s. Ovdje nije pitanje da li mi to možemo, nego da li nam je to istinska želja, misija i cilj.
Zamišljam jednu bosansku porodicu koja se u četvrtak poslije jacije namaza, koju su klanjali u obližnjoj džamiji, vratila kući i zajedno proučila suru Kehf pročitavši značenje njenih ajeta. Poslije toga uz čaj razgovaraju o mladićima iz pećine, dvojici prijatelja i njihovom dijalogu, Musāu, a.s., i h. Hidru, te Zulkarnejnu. Na svakom mjestu ćete prepoznati razliku djece sa kojima se roditelji druže na ovakav ili sličan način. Ima ih, srećemo ih, znamo ih, samo ih treba biti mnogo više. Mnogo je više nesretnih, a trebalo bi nam biti važno da takvih bude što manje u našim sredinama.
Naš cilj bi trebao biti da što više mladih uči Kur’an. Da sa djecom obrađujemo kratke sure u mektebima i vidimo njihova razmišljanja, te da povremeno uključimo i roditelje. Možda bi i dio najavljenih promjena nastavnog sadržaja u mektebima mogao ići u ovom pravcu. Da pravimo sedmične kružoke u porodicama gdje ćemo razgovarati o kur’anskim surama. Da u džematima jednom mjesečno sjedemo u halku i komentarišemo po jedan džuz Kur’ana koji smo svi pročitali i sebi vodili zabilješke prilikom čitanja, šta smo zapazili. Lijepo bi bilo kroz učenje Kur’ana u mektebima obrađivati kazivanja o poslanicima, naredbe i zabrane za muslimane, govoriti o Džennetu i njegovim ljepotama i sl., a sve učeći Kur’an i čitajući proučeno. Ako bismo 70% nastavnog sadržaja proveli učeći Kur’an i praktično obavljanje namaza, a preostalo na izlete i sportske aktivnosti ne bismo pogriješili.
Uzvišeni Allah kaže: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim proživjeti. Gospodaru moj, reći će, zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao? Evo zašto, reći će On, dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas tako ti biti zaboravljen.“ (Ta-ha, 124-126)
Ne znam kad ćemo to postići, ali znam da što manje gledamo TV i sadržaje koje nam nude, a više se družimo sa Kur’anom bit ćemo sretniji, a to svako od nas želi.
Kada skinemo svoje katance sa srca, moramo željeti da to i drugi urade.
