Prva stvar koju je rekao bila je: “Neka zavole vas”. Naučite ovu životnu lekciju: terbija (odgoj) je utemeljen na odnosu.
Terbija je odgoj i obrazovanje djeteta tako da ono može ostvariti svoj puni potencijal kao ljudsko biće i kao musliman. Ona se razlikuje od ta’lima (obrazovanje), koji se odnosi na obrazovanje utemeljeno na činjenicama.
Često miješamo ovo dvoje, dajući našoj djeci ta’lim kada im je potrebna terbija.
Ta’lim je učenje naše djece kako da klanjaju, nauče dove, nauče ruknove.
Terbija je maženje nakon namaza kada pitajmo jedni druge ‘A šta ste dovili na sedždi?”
Ta’lim je pamćenje hadisa i ajeta.
Terbija je kada zajednički sjedimo za stolom i pričamo o trenutnim dešavanjima i drugim stvarima koje su nam bitne.
Ta’lim je izučavanje fikha.
Terbija je prijatni razgovor koji vodimo o događaju koji se dogodio u školi.
Ta’lim je izučavanje sire pamćenjem datuma i događaja ili pripremanje za kviz/takmičenje.
Terbija je kada se priljubimo jedni uz druge u krevetu i pričamo priče o hrabrim junacima iz prošlosti.
Kada smo bili na umri, daija Ebu Isa je ovo naročito naglasio i to je dovelo do ogromnog preokreta u mom vlastitom pristupu podučavanja moje djece. Pitao sam ga da li ima određeni program podučavanja djece školske dobi. Odgovorio je tako što mi je rekao da nije stručnjak za obrazovanje i da bi to prepustio iskusnim nastavnicima kako bi razvili takav program. Uputio nas je da svoj trud usmjerimo na izgradnju odnosa sa našom djecom kao našu terbiju.
“Terbija’, objasnio je on, je emotivna, a ne psihička vježba”. Dalje je objasnio da nas Kur’an uči dovi za roditelje: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali”. Drugim riječima, smiluj im se jer su oni meni činili terbiju kada sam bio mlad. Ne nastavlja se milošću i ne kaže se ‘smiluj im se kao što su se oni meni smilovali’, nego kaže ‘smiluj im se, oni su meni činili terbiju’. Upravo ta terbija koju roditelj čini za svoje dijete je ono što donosi Allahovu milost na njih.
Nakon što činjenice dođu i odu, ono što dijete pamti jesu sjećanja koja imaju na maženje na kauču, smijeh u radnjama i topla sigurnost roditeljske pažnje i ljubavi. Ovaj odnos je onaj koji izgrađuje odnosu, a ne činjenice i podaci koji se ugrađuju u dijete.
To ne znači da ih ne podučavamo činjenicama i znanju! Oni koji prate moj radi znaju da zaista ulažem vrijeme na ovaj ta’lim. Morate samo napraviti razliku između ovo dvoje- ta’lima i terbije, tako da za svaku od njih izdvojite dovoljno vremena.
Najvažnije, morate shvatiti da ste vi, dragi roditelji, neophodni. Djeca ne mogu dobiti sa druge strane terbiju. Možete slati svoju djecu na dodatne časove, možete ih slati na različite mektebske programe za ta’lim, ali to nikada neće zamijeniti terbiju. Maženje na kauču, živahni razgovori oko stoga, razgovori jedan na jedan prije spavanja,…, sve to su stvari koje samo roditelj može učiniti. A to su stvari koje su temelj islamskog ahlaka i edeba (morala i manira).
Stoga kada je šejh Selman el-Auda upitan ‘Kako navesti djecu da zavole namaz?”, prva stvar koju je odgovorio bila je ‘Neka zavole vas’. Naučite ovu životnu lekciju, terbija je utemeljena na odnosu.
