Kad je Ehlimani Kurgaš bilo četiri godine, njeni su roditelji primijetili da slabije čuje. Kao i svi roditelji zabrinuti za zdravlje svog djeteta, odmah su se zaputili doktorima tražeći lijek. “Naša medicina, posebno u to vrijeme, nije bila na nekom zavidnom nivou. I danas u Sarajevu na svakom koraku imate optiku, ali kliniku za sluh je teško naći. Uradila sam sva moguća testiranja i doktori su došli do zaključka da mi je sluh oslabljen zato što sam imala treći krajnik. Uradili su operativni zahvat, odstranili krajnik, ali to je samo pogoršalo stanje. Nakon operacije, na desno uho više ništa nisam čula”, prisjeća se Ehlimana, ističući da je operirana kad joj je bilo šest godina.
Stalno sam se pitala hoću li više ikad čuti cvrkut ptica
Doktori su je uvjeravali da će joj se sluh vratiti u pubertetu, ali Ehlimana je odrastala uz tihe i nejasne šumove. Sluh se nije vraćao. Njena majka pokušavala je uraditi šta je mogla, spravljajući joj lijekove od ljekovitog bilja. Međutim, ništa se nije promijenilo. “I sama sam se pomirila s tim da ne čujem na desno uho, a na lijevo jedva. Zato sam učila čitati s usana. Nastojala sam da ne opterećujem roditelje vlastitim problemima, jer oni imaju još sedmero djece. Svakom od njih se treba posvetiti. Tokom školovanja u osnovnoj školi nastojala sam da moji prijatelji iz razreda ne prepoznaju da imam probleme sa sluhom. Posljednje što sam željela bilo je da me prebace u neku školu za djecu s posebnim potrebama. Srećom, čitanje s usana dalo je željeni rezultat, ali je forsiranje lijevog uha veoma utjecalo na mene. U devetom razredu sam imala strašne upale i lijevog i desnog uha. Bilo je nepodnošljivo. Bolovi su trajali po cijelu noć. Godinu sam pila antibiotike. Nesnošljive upale nisu mi dale spavati, tako da bih najčešće zaspala oko tri sata ujutro kad me savlada umor. Tad sam se i pokrila. Stalno sam učila dove, moleći Boga da prestanu upale, pa makar potpuno ostala bez sluha”, prisjeća se Ehlimana.
Kad je krenula u srednju školu u Hadžićima, situacija se dodatno pogoršala. Upale su dodatno oštetile njen sluh pa je počela sve slabije čuti i na lijevo uho. “Na desno više ništa nisam čula, a upale su uskoro utjecale i na lijevo. Pritom sam tek bila upisala srednju školu. Bilo je to veoma stresno iskustvo, naročito zbog toga što sam se pokrila, a u razredu nije bilo nijedne pokrivene djevojke. Zbog mahrame sam imala mnogo neprijatnih iskustava, kako s društvom tako i s profesorima. Tad sam potpuno ostala bez sluha. Pet dana ništa ne čujem, apsolutno ništa, a onda se sluh vrati na lijevo uho jedan dan, pa onda opet ne čujem, i tako je trajalo neko vrijeme. Ponovo sam išla doktorima, ali nisu imali pravo rješenje. Preporučili su mi da koristim slušne aparatiće, ali to nije bilo moguće zbog upale. Nisam mogla čak ni abdest uzimati kako treba, jer bi svaki kontakt vode i uha prouzrokovao strašnu bol”, kazuje Ehlimana. Razmišljala je o tome kako je onim ljudima koji nikad ništa nisu čuli možda i lakše, jer ne znaju kakva je to blagodat: “Te su osobe navikle na tišinu i ne znaju šta znači čuti. Stalno sam se pitala hoću li više ikad čuti cvrkut ptica.”
U jednom momentu sam osjetila da mi je nešto puklo u ušima
Prošli ramazan Ehlimana je provela u molitvi i dovama, tražeći pomoć od Onog u Čijoj je ruci njeno zdravlje. Tišina njene svakodnevnice nije bila jedino iskušenje. Stalni bolovi i nerazumijevanje društva i profesora zbog mahrame predstavljali su dodatni teret s kojim se teško nosila i zbog kojeg je na kraju morala promijeniti školu i srednjškolsko obrazovanje nastaviti u Četvrtoj gimnaziji na Ilidži. Tražila je izlaz noću i danju. I kad se činilo da izlaza nema, da su zatvorena vrata svijetu zvukova a da je bol nepremostiva, desilo se čudo. “Allah je dao da sanjam taj san. Vidjela sam Poslanika, a.s., kako sjedi u halki, u džamiji, a u halki su sjedili još neki muškarci. Bila sam jedina žena od pristunih, pa mi je bilo malo neprijatno zbog toga, ali u isto vrijeme drago što vidim Poslanika. Pored mene je sjedio moj otac, i kad sam ga vidjela, smirila sam se. Nakon što se proučio odlomak iz Kur'ana Časnog, Poslanik me pogledao i upitao: ‘Znaš li ti priču o maslini?’ Razmislila sam i naumpala mi je priča o golubici i maslini. I taman kad sam htjela odgovoriti, babo se obrati Poslaniku i zamoli ga da upita nekog drugog, jer je vidio da mi je neugodno što sam u centru pažnje. Tad sam se probudila”, kaže Ehlimana.
