Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I oglasi ljudima hadž!’ – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjêstā dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog!”
Hadž je jedan od pet glavnih obreda islama i on u svojoj suštini simbolizira putovanje ili hidžru ka Allahu. Naime, u vrevi dunjalučkog života i borbe ljudi za ostvarenje različitih ovosvjetskih ciljeva, postoje ljudi koji sebi traže spas od ove vreve, stresnog i depresivnog života, odazivajući se na poziv koji dolazi iz daleke prošlosti, a čiji eho odjekuje kroz povijest, kao da je upućen upravo onima koji se u naše vrijeme odazivaju tom pozivu.
To je poziv Ibrahima, alejhi selam, koji je uputio ljudima po naredbi svoga Gospodara: ”I oglasi ljudima hadž!” – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjêstā dalekih.”
Prirodno je da ljudi putuju iz jednog mjesta u drugo u potrazi za znanjem, dobrom zaradom ili bilo kojom dunjalučkom potrebom, ali putovanje na osnovu onoga što Allah želi, na osnovu Allahove naredbe i upute, jeste zapravo hidžra Allahu koju je svaki musliman dužan oživljavati i prakticirati, napuštajući svoj dom, porodicu, prijatelje i udobnost dunjalučkog života u toku hadžskih mjeseci.
Jer, kada je Allah, dželle šanuhu, naredio Ibrahimu, alejhi selam, da oglasi ljudima hadž, On, Uzvišeni, znao je da više od 99% muslimana neće biti stanovnici Mekke, tako da je putovanje na hadž samo po sebi Božanska namjera koja u svojoj suštini simbolizira hidžru Allahu.
Muslimani i muslimanke iz cijelog svijeta putuju u Mekku i Medinu isključivo s ciljem traženja Allahove milosti i oprosta, zato je Allah, svakom hodočasniku i putniku (muhadžiru) na Allahovom putu, ako umre na tom putu, zagarantirao Džennet i najljepšu ahiretsku nagradu, objavivši: ”A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je.”
Vjernici koji odlaze na hadž obuzeti su neopisivim osjećajima zadovoljstva i radosti. Oni napuštaju svoje zemlje, svoje porodice i sve dunjalučke blagodati i, rekao bih, ibrahimovski se okreću srcem, tijelom i umom Uzvišenom Allahu, isključivo s ciljem traženja Njegovog oprosta i milosti.
Umotavanje u ihrame poput umotavanja u ćefine
Obredi hadža od samog početka uvode nas u poseban ambijent u kojem se prekida veza sa materijalnim i prolaznim. Od trenutka kad stupimo u ihram mi shvatamo da je to vrlo ozbiljna stvar i da sve ostavljamo iza sebe. I ti naizgled sitni obredni detalji vezani za zabranu rezanja noktiju, šišanja i korištenja parfema dok smo u ihramu, govore nam da ulazimo u fazu u kojoj će se promijeniti naši prioriteti, i da će stvari vezane za naše tijelo postati trivijalne i bezvrijedne, jer ulazimo u sasvim novu fazu u kojoj se vjernik uzdiže iznad tih tjelesnih stvari ka nečemu što je mnogo dublje i uzvišenije od tjelesnog, materijalnog, uzdiže se u dubine svoje duše koja čezne za susretom sa Uzvišenim Allahom i povratkom u vječni Džennet.
Stoga ne čudi to što neki islamski učenjaci hadžski propis i obred oblačenja ihrama na golo tijelo, porede sa smrću i napuštanjem dunjaluka. Ali za razliku od prave smrti koje se svaki čovjek, pa i vjernik, pribojava i prezire je, ovdje vjernik (hadžija) sâm sebe ”gasuli” (kupanje prije oblačenja ihrama) i sâm sebe umotava u ćefine (ihrame), prije nego ga drugi budu gasulili i umotavali u ćefine kada umre. A nakon toga dobrovoljno ”napušta” dunjaluk i sve njegove ukrase i ostavlja ih iza leđa. I poput mejta koji zauvijek napušta dunjaluk, hadžija u svojim ihramima (ćefinima) odlazi svome Gospodaru, a zatim ponizno i skrušeno izgovara: ”Evo me, Gospodaru moj, obilazim oko Tvoje Kuće koju je sagradio ‘otac’ tevhida, Tvoj poslanik i prijatelj, Ibrahim, alejhi selam, i stojim na čistom brdu Arefatu kao na Sudnjem danu, stojim sa strahopoštovanjem i poniznošću, dižući ruke prema Tebi, tražeći Tvoj oprost i moleći da primiš moje pokajanje i moje obrede.”
I ono što vjernika i vjernicu odvaja od dunjaluka i njegovih izazova u toku hadžskih dana, trebala bi biti dovoljna pouka i lekcija da dunjaluku ne smijemo davati status koji mu ne pripada, a koji mu inače dajemo, i da naša prevashodna briga treba biti Ahiret i pripremanje za dan susreta sa Allahom, dželle šanuhu, na Sudnjem danu, i povratak u Džennet.
Obilazak oko Kabe nas podsjeća da se cijela stvar na našem putu ka Allahu, na putu povratka u vječni Džennet, te pripreme i izgradnje, okreće oko ovog kamena temeljca koji je postavio Ibrahim, alejhi selam, i da sve vrijednosti proizilaze upravo iz tog kamena temeljca, tj., tevhida i istinskog monoteizma, u svom najširem, najsveobuhvatnijem i najuzvišenijem značenju.
Tavaf oko Ka’be nas uči da nije poenta u blizini i daljini (blizini ili udaljenosti od Ka’be kao građevine), već je poenta u okretanju oko jednog ishodišta, oko skupa principa i načela koji se ne mijenjaju, te u iskrenosti i postojanosti na tom putu.
Također, jedno od značenja hadža, odnosno tavafa oko Ka’be je i pokazivanje snage i ponosa vjernika, i neophodno je oživjeti ovo značenje i ovaj cilj, posebno u vremenu poniženja čiju gorčinu muslimani danas kušaju od mašrika do magriba.
Naime, kada hodočasnici stignu u Mesdžidul-Haram, počinju tavaf oko Ka’be na način da muškarci otkriju desno rame i taj propis se zove ”idtiba”. Zatim, da muškarci ubrzaju svoj korak u prva tri kruga oko Bejtullaha, tzv. ”reml”, tako da izgledaju poput borca koji se šepuri između bojnih redova čekajući ko će mu izaći na mejdan.
Osnov ovog propisa je vezan za naknadnu umru (umretul-kada’) koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio sa ashabima koji su bili učesnici ugovora na Hudejbiji kada je dogovoreno da te godine ne obavljaju umru, već naredne, tj., sedme godine po Hidžri.
Između ostalog, dogovoreno je da mušrici napuste Mekku, odnosno harem Ka’be kada muslimani budu obavljali naknadnu umru, i kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa ashabima trebao dao uđe u Mekku, mušrici su govorili: ”Sutra vam dolaze oni koje je oslabilo i isrcpilo stanje u Jesribu i napuštanje Mekke.”
Pa, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod Ka’be, naredio je ashabima da otkriju desno rame i da prva tri kruga u toku tavafa idu žurnije i žustrije, kako bi pokazali svoju snagu.
Dakle, otkrivanje desnog ramena i žurniji hod u toku prva tri kruga tavafa naređeni su zbog specifičnog razloga, a to je demonstracija snage pred mušricima, koji su se okupili da vide muslimane oslabljene nakon što su napustili rodnu Mekku.
Prirodno je da ovaj propis prestane važiti nakon što postigne svoj cilj, međutim, taj propis je ostao na snazi i on važi za sve muslimane koji čine tavaf oko Ka’be do Sudnjeg dana.
Kako bi se ponosno i sretno osjećao danas svaki hadžija pri ulasku u harem Ka’be radi obavljanja tavafa, da čuje glas Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu odzvanja u ušima i cijelim haremom Ka’be: ”Neka se Allah smiluje muslimanu kod kojeg drugi danas primjećuju snagu i ponos.”
Sa’j između Safe i Merve podsjeća nas na trenutke iskušenja i nedaća kroz koje je prošlo ibrahimovsko iskustvo, kao što nas podsjeća na brige i strahove Hadžer, alejha selam, za njeno novorođenče da ne umre od žeđi.
U toku ovog veličanstvenog obreda mi učimo da nije stvar samo u novorođenom djetetu i majčinskom strahu za njega, već je riječ o civilizacijskom iskustvu i uzvišenim vrijednostima, za koje se moramo bojati i koje moramo štititi i težiti da ih dostignemo, kao što majka puna ljubavi strahuje, štiti i brine se za svoje uplakano novorođenče.
Jedan od temeljnih i veličanstvenih obreda hadža je veliko okupljanje i stajanje na Arefatu kojem svjedoče i prisustvuju svi hodočasnici, gdje svi stoje učeći telbiju i moleći Allaha za oprost grijeha na stotine različitih jezika, nadajući se Njegovoj milosti i strahujući od Njegove kazna, na najvećem islamskom skupu kojem su ljudi ikada svjedočili.
Ovaj veličanstveni skup podsjeća hodočasnike na situaciju na Sudnjem danu, kada će se okupiti i sresti prve i posljednje generacije čekajući konačnu presudu nakon koje će se svaki čovjek uputiti ka svom konačnom i vječnom boravištu, ili ka Džennetu i njegovim vječnim užicima ili ka Džehennemu i vječnoj patnji u njemu, kao što se navodi u ajetu: ”Eto tako Mi tebi objavljujemo Kur’an, na arapskom jeziku, da bi opominjao Mekku i one oko nje i upozorio na Dan kada će se sakupiti – u koji nema nikakve sumnje. Jedni će u Džennet, a drugi u Džehennem.”
Stajanje na Arefatu je hadžski obred u toku kojeg hodočasnik osjeća bliskost sa svojim Gospodarom, kao da na tom mjestu posjeduje poseban razlog ili uzrok koji će ga odvesti u džennetske bašče, osjećajući Allahovo zadovoljstvo i čeznući za susretom s Njim.
Kako da ne kad se Uzvišeni Allah zaklinje Danom Arefata kao što se zaklinje Sudnjim danom, shodno ajetu: ”Tako mi Dana već određenog (jevmu-l-mev’ud), i prisutnih (ve šahidin), i onoga što će biti prisutno (ve mešhud).”
Komentirajući ovaj ajet, Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: ”Dan već određeni (jevmu-l-mev’ud) je Sudnji dan, jevmu-l-mešhud je Dan Arefata, a šahid ili svjedok je petak, odnosno dan džume.”
Kada skupljamo kamenčiće na Muzdelifi, to nas podsjeća da uvijek moramo biti spremni braniti svoje vrijednosti i uvjerenja, i da čak i ako nema neposredne opasnosti, uvijek postoji opasnost da na našem putu povratka u Džennet, vreba onaj koji je našeg praoca Adema izveo iz Dženneta, želeći da nas po svaku cijenu odvrati i skrene sa tog puta. I to sakupljanje kamenčića nas podsjeća da borba između dobra i zla koja traje do Sudnjeg dana.
Hadžski obredi kao izraz poštovanja prema Ibrahimu, a.s.
Hadž je dakle obred našeg praoca Ibrahima, alejhi selam, i obredi koje mi činimo u toku hadža su, između ostalog, i svojevrsni izraz poštovanja prema Ibrahimu, alejhi selam, kojeg je Allah, dželle šanuhu, uzeo za prijatelja (Halilullah) kada je rekao: ”A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.”
Kako da ne kad je Ibrahim, alejhi selam, taj koji je, zajedno sa svojim sinom Ismailom, sagradio Ka’bu, i to je prva džamija ili prvi hram sagrađen na Zemlji radi obožavanja samo jednog istinskog Boga, Allaha, dželle šanuhu, i odbacivanja svih natruha politeizma. I Ka’ba je kibla svakom muslimanu, živom i mrtvom. Dok je živ, on klanja namaz okrenut u pravcu Ka’be, a kada umre, njegovo tijelo je i u kaburu okrenuto prema kibli.
I ne samo u toku hadžskih obreda i klanja kurbana, već muslimani spominju Ibrahima, alejhi selam, i u toku namaza, učeći salavat koji glasi: ”Allahu moj, smiluj se Muhammedu i njegovom potomstvu, kao što si se smilovao Ibrahimu i njegovom potomstvu. Ti si, uistinu, Hvaljeni i Vječni. Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i njegovo potomstvo, kao što si blagoslovio Ibrahima i njegovo potomstvo. Ti si, uistinu, Hvaljeni i Vječni.”
Iako sintagmu ”Âlu Muhammed” mnogi prevode u značenju ”Muhammedovo, sallallahu alejhhi ve sellem, potomstvo ili porodica, smatram da je ispravnije značenje ove sintagme ”sljedbenici Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, tj., sljedbenici islama, i to je mišljenje koje je, među ostalima, zastupao i poznati islamski učenjak, šejh Salih Ibn Usejmin, tvrdeći da riječ ”Âlu” u ovom kontekstu označava ”sljedbenike” a ne ”potomke”, a pozivajući se na ajet: ”A kada nastupi Čas: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!’”(edhilu âle fir’avne – tj., faraonove sljedbenike).
Tako da bi u ovom slučaju prevod salavata bio: ”Allahu moj, smiluj se Muhammedu i njegovim sljedbenicima, kao što si se smilovao Ibrahimu i njegovim sljedbenicima, tj., onima koji su slijedili Ibrahimovu, alejhi selam, vjeru.”
Zašto nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio ovakvom salavatu u kojem molimo Allaha da blagoslovi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, onako kako je blagoslovio Ibrahima, alejhi selama? Ne više od toga, nego onoliko i onako kako je blagoslovio Ibrahima, alejhi selam.
Zato što je Ibrahim, alejhi selam, pimjer potpune pokornosti i predanosti Allahu. Bačen je u vatru bez da je dobio direktnu objavu od Allaha koja bi ga uvjerila da neće izgorjeti u njoj, ali je on i pored toga samo rekao: ”Dovljan mi je Allah i divan je On zaštitnik!”
Ostavio je svoju ženu Hadžer i tek rođenog sina Ismaila u pustinji u kojoj se ništa ne sije i koja nije bila naseljena, ne znajući šta će s njima biti, ali je bez pogovora izvršio Allahovu naredbu i sve što je učinio jeste da je uputio dovu Allahu u kojoj je rekao: ”Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.”
U nekim predajama se spominje da je šejtan (Iblis) prigovarao Ibrahimu, alejhi selam, ubacujući mu sumnje u ispravnost njegovog postupka, kada je ostavio svoju porodicu u pustoj dolini, govoreći mu: ”Kako ćeš izvršiti naredbu koja znači uništenje tvoje porodice, samo zato što ti je to Allah naredio?” Pa ga je Ibrahim, alejhi selam, gađao kamenčićima koje je pokupio sa zemlje, i to je kasnije postala praksa (sunnet) i sastavni dio hadžskih obreda.
Zatim, u snu je dobio naredbu od Allaha da treba žrtvovati svoga sina Ismaila u ime Allaha, pa nije oklijevao, već je pripremio svoga sina za žrtvovanje i položio mu glavu na tlo, ne znajući da će ga Allah iskupiti velikim rogatim ovnom (kurbanom) iz Dženneta.
I ako postoji glavna lekcija i pouka hadža i hadžskih obreda, onda je to da, koliko god možeš, predaš svoje srce, dušu i tijelo Allahu i da Mu budeš pokoran, jer je pokornost Allahu najčvršća veza vjerovanja (imana), kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu.”
Historijski aspekt hadža
Osim čisto vjerskog (ibadetskog) aspekta i svrhe, želim ovdje spomenuti i historijski aspekt i svrhu hadža, koji je za nas muslimane od iznimne važnosti. Zašto? Pa, zato što početak islamskog ummeta seže upravo do dvojice časnih Allahovih poslanika, Ibrahima, alejhi selam, i njegovog sina, Ismaila, alejhi selam, i njihovih dova dok su gradili Ka’bu. To su bile dove ispunjene predanošću i pokornošću Allahu, i željom da prenesu čisti monoteizam (tevhid) na svoje potomke do Sudnjega dana, pa su učili: ”Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi..”
Zatim, ova dva časna Allahova poslanika, upućivali su dove Allahu da njihovom potomstvu pošalje poslanika koji će ih Knjizi i mudrosti podučavati, a ta njihova dova glasi: ”Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!”
I Allah je mnogo stoljeća nakon njih poslao Svog posljednjeg poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa posljednjom objavom, Kur’anom, da bude uputa ljudima do Sudnjeg dana.
Ova spoznaja i direktni susret s tim historijskim mjestima koja podsjećaju na Ibrahima, alejhi selam, Ismaila, alejhi selam, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe, produbljuje značenja vjerovanja u islamsku poslanicu, i to svakog vjernika (hadžiju) čini ponosnim i podstiče ga na ustrajnost u vjeri i pozivanje drugih ljudi u islam, te učvršćuje njegovo ubjeđenje i samopouzdanje, bez obzira na poteškoće i iskušenja dunjalučkog života, jer zna da kroči čistom stazom monoteizma (tevhida) kojom su kročili Ibrahim, alejhi selam, Ismail, alejhi selam, Muhammed, sallallahua lejhi ve sellem, i svi ostali Allahovi poslanici i njihovi iskreni sljedbenici.
Dakle, sa duhovne tačke gledišta, hadž znači obnovu vjere, potvrdu monoteizma (tevhida) i čišćenje duše. Hadž budi osjećaje i obnavlja emocije muslimana prema njihovom Uzvišenom Gospodaru, njihovoj vjeri, prošlosti i sadašnjosti. Dovoljno je to što hadž okuplja muslimane iz svih krajeva svijeta i briše razlike (jer su svi u istoj odjeći – ihramima) između vladara i podanika, bogataša i siromaha. Nigdje se bolje ne može vidjeti, doživjeti i osjetiti jedinstvo islamskog ummeta kao na hadžu. Na Arefatu se okupi nekoliko miliona ljudi svih rasa i nacija, ali su im srca ujedinjena u ljubavi prema Allahu i slijeđenju Njegove vjere, tako da izgledaju i djeluju kao jedno srce koje kuca i živi pod okriljem Allahove zaštite i blagoslova.
Sa socijalne tačke gledišta, hadž je neprocjenjiva prilika za sveobuhvatne smjernice koje donose i garantiraju najveće koristi muslimanima. Stoga nije čudo što mnogi islamski učenjaci, posebno naši savremenici, hadžu daju epitet sveislamskog kongresa koji bi muslimani morali iskoristiti u rješavanju najvažnijih životnih pitanja, kako vjerskih, odnosno ahiretskih, tako i ovosvjetskih, ekonomskih, političkih i sl.
Zatim, hadž sa svim svojim obredima na svojevrstan način simbolizira stalnu aktivnost u činjenju, afirmiranju i promicanju dobra, uspostavljanju reda i harmonije u životu, te borbe protiv zla, destrukcije, nemorala i nereda, što i jeste temeljna zadaća čovjeka kao Allahovog namjesnika na Zemlji.
Stoga, iskreni vjernik cijeli život mora biti aktivan na polju promicanja i afirmacije istine, dobra, morala, pravde i dobročinstva, ako želi da mu hadž i ostali ibadeti budu primljeni kod Allaha, i ako žudi za povratkom u Džennet.(saff.ba)
Foto: Akos
