U početku sam stidljivo pozdravljala ljude. U mjestu gdje sam odrasla krajnji izraz nekulture i neodgoja je bio ne pozdraviti se sa komšijama. Mama je to u nas usadila od malih nogu i ma koliko stidni i povučeni bili morate se javiti svima. To je uglavnom bio pozdrav ‘Kako ste?’, i nekako mi najviše leži.
Kada sam prije nekoliko godina počela da se krećem ovom putanjom pomenuti pozdrav mi je bio najadekvatniji jer nisam znala ko sve sjedi u avliji. Moja marama je odavala moju vjeru, ali isto tako nisam željela da nekog uvrijedim nazivajući mu selam jer je bilo vjerovatnoće da ljudi budu i drugih vjera. Kada sam iz bilo kojeg razloga bila tužna i neraspoložena kretala bih na posao ranije i zaobilazila mahalu kroz šumu da ne srećem ljude, jer nisam željela da prenosim nikome svoju negativnu energiju. Ali većina jutara je izgledala veoma zabavna i vesela, čak sam jedan dio ulice nazvala ‘Vesela ulica’, jer je odisala nekim posebnim i veselim duhom.
Ljudima treba osmijeh i lijepa riječ i dobit ćete mnogo više zauzvrat. Nije li rečeno:
“Osmijeh u lica svoga brata je sadaka (dobro djelo)”
Svako jutro nasmijem se svima. Pošaljem neku šalu djeci, progovorim sa starijim i saznam kako su spavali tu noć. Da li ih je nešto boljelo i jesu li im jučer navraćala djeca. Popodne svi mene pitaju jesam li se umorila i svraćaju na kahvu, nude voćke i slatko sa stola. Za ovih nekoliko godina nekako smo se srodili pa nerijetko mi, onako u prolazu, kažu i porodične brige. Ono što me posebno raduje jeste da i ja vidim njihov osmijeh i radost pri našem susretu. Često, veoma često blagosiljam svoju majku. Uložila je veliki trud za nešto što mi tada nije imalo nikakvog smisla, ali cijeli život ubirem te plodove.
Baš jučer, dok sam malo kasnila, sustignem teta Sabahetu. Žena je u osamdesetim godinama, živi sama i imala je moždani udar od kojeg za posljedicu vuče jednu nogu. Bori se kao lavica i svaki dan šeta, ali tog jutra nosila je, više vukla, veliku kesu smeća. S obzirom da sam žurila, pozdravljajući je, samo sam preuzela vreću i rekla joj da kasnim. Sve dok nisam zamakla s njenog vidika čula sam njene dove i zahvalnost. Tek što ubacih smeće u kontejner iz prodavnice izlazi Ifeta i čujem je kako govori:
“Ama živa ne znam kako ću, ali moram.”
Nosila je dva cekera. Ona je mlađa žena, ali odavno boluje od neke bolesti koja joj je uništila koljena i gotovo da ih ne može saviti. Prišla sam i uzela cekere, što je značilo da se moram jedan dio puta vratiti i zakasniti na posao. Ma neka. Nije kraj svijeta. Opravdaću se nekako.
Cekeri su bili teški, a ja žurila. Ostavila sam joj pred vrata i krenula nazad. Zaustavila me. Zagrlila kao nekog svog i plakala.
“Draga šćeri Allah te uveo direktno u Džennet”, čula sam rečenicu između bezbroj njih.
Jedva me pustila, a ja sam nekako ‘poletjela’ do svoje odrednice. Razmišljala sam o tome, o svom trenutnom osjećaju, o svojoj majci. Nisam ja to uradila zbog Sabahete ni zbog Ifete. Ja sam sebična osoba. Uradila sam ovo zbog sebe. Osjećaj koji sam dobila u prsima ne može se mjeriti ni sa čim na svjetu, niti se može kupiti. Dobra djela, ma koliko mala bila trebaju nama. Ona nas čine boljim i većim ljudima.
