Koliko li nam samo sahata i sahata prođe u kojima smo uskraćeni, ne okoristimo se od njih, prođu prazni. Život i vrijeme su skuplji od bilo čega drugog, skuplji i od zlata i od srebra. Ako zlato i srebro odu, nešto drugo ih može zamijeniti, ali život i vrijeme ništa ne može da zamijeni. Kada odu, odu zauvijek i nema više povratka.“Kada nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio! – Nikada!” – To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.” (23:99-100) “Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!” (63:10)
Pa iskoristi sada svoje vrijeme! Odredi sebi svaki dan jedan dio iz Allahove knjige koji ćeš proučiti. Odredi sebi vrijeme u kojem ćeš raditi dobra djela. Ustani na kraju noći i klanjaj, pa makar kratko. Prije sabaha dozivaj svog Gospodara, dovi, jer se Allah spušta na zemaljsko nebo i govori: “Ko Me doziva da mu se odazovem? Ko Me moli da mu dam? Ko traži oprost da mu oprostim?” Ko to nije u stanju ustati prije sabaha, pa makar na pola sahata? Stvar vrlo laka. Molimo Allaha da nam se smiluje, mi ne ustajemo pola noći, ili trećinu noći, ali zar ne možemo makar pola sahata prije sabaha? U kojima ćemo se sjećati Allaha, abdestiti, klanjati koliko Allah bude htio, i vitr namaz. To je stvar za koju mislim da je vrlo jednostavna. Isto tako trebamo učiniti cijeli naš život jednim velikim sjećanjem na Allaha. Pametan vjernik cijeli svoj život učini zikrom na Allaha, jer u svemu onome što je ispred nas je znak od znakova Allaha.
Sad da vas pitam. Da li su vaša srca stalno u istom stanju? Ne. Nekad su u stanju nemara, a nekad u stanju grijeha, nekad u sjećanju na Allaha, nekad naše srce i postane živo, u tome uživaš neko vrijeme i sjećaš se toga. Možda se sjećaš kada si stajao u namazu ispred Allaha, klanjao i sedždu činio, možda i prije 30 godina, ali ti je taj osjećaj ostao urezan u srcu.
Trebamo ove stvari iskoristiti, nemojmo biti nemarni. Nemarnost je smrt. Ono čini srce tvrdim i ubija ga. Da su nam srca čista, pokidala bi se od tuge zbog toga čega su uskraćena. Od tuge bi se pokidala, ali to nije tako zbog opijenosti i ljubavi prema ovom životu. Srca su opijena zato što vole ovaj svijet, prvo traži ovaj svijet prije svega drugog. Čovjek spava i misli o ovom svijetu, budi se i opet misli o ovom svijetu. A kada će se istinski probuditi? Tokom smrti, tada će se čovjek probuditi. Pa će reći: “Teško li se meni, da sam uradio to i to, to i to.” A još gore od toga će biti kad se probudi na Sudnjem danu.
Šejh Muhammed el-Usejmin
