Ne dozvolimo sebi da postanemo opšte sveznalice, a konkretni neradnici i neznalice.
Koliko ima onih koji krevet, u kome su noć proveli, ne pospreme, a red bi širom svijeta uspostavljali!? Koliko ima onih koji o babinom trošku žive, gospodu glume, ali o svjetskoj ekonomiji raspravljaju!? Kažu da je onomad jedan od sultana turskog carstva naložio slugama da s kraja puta kojim narod ide postave oveći kamen, a ispod njega ostave kesu dukata. Jedan sluga bi zadužen sakriti se, pratiti komentare i postupke prolaznikā, te o tome izvjestiti Sultana.
Redali su se prolaznici...
- Kakva je ovo carevina, tolike sluge i askeri, tolika svita i klika, a niko da ovoliki kamen ukloni sa puta, - prigovaraše nezadovoljni trgovci. Zaobiđoše kamen i produžiše prigovarajući.
Naiđe i druga grupa putnika:
- E što imamo traljava sultana, nema ga nadaleko. Da on išta valja, ne bi ovoliko kamenje po putu bilo i narodu smetalo, - kazaše drugi putnici. Produžiše i oni. I tako nekoliko njih, a komentari i osude na račun Sultana i Carevine sve gori od gorih.
Umalo za njima, priča tako zbori, naiđe starac, na leđima vreću brašna iz obližnjeg mlina noseći. Došavši do kamena, spusti vreću sa leđa, malo odahnu i gledajući u kamen veli: "Mora da se ovaj kamen odskora sa litice otisn'o. Nafaka moja da hairli djelo učinim. Čučnu, podboči staro rame o rub kamena i uz poveći napor, malo ga pomaknu. Još tako dva-tri puta i kamen strovali u jarak. Tamam pođe brašno na leđa natovariti, kad ono platnena kesa na mjestu odakle je kamen sklonio. Odriješi kesu, a u kesi dukati i papir sa porukom: "Ovi dukati su za onoga ko ovaj kamen sa puta ukloni."
Ispravi se, pogleda oko sebe, te nikog ne vidjevši, šućur Bogu prozbori i sa vrećom na leđima i dukatima u džepovima put svoj nastavi.
Stari dedo, kao i naše stare dede i nane, živjeli su u skladu sa hadisom Muhammeda a.s. u kome se kaže: „Najbolji čovjek je onaj, koji je najkorisniji ljudima.“
