Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U arapskom jeziku se za riječ ”politika” koristi izraz ”es-sijasetu” ( السياسية ) koji dolazi od glagola ”sâse-jesûsu” (يسوس – ساس), što znači uređivati, rukovoditi, upravljati stvarima i procesima, a to je zapravo skup postupaka i posebnih metoda za donošenje odluka kako bi se organizirao život u različitim ljudskim zajednicama, u smislu proučavanja i pronalaženja adekvatnih mehanizama za stvaranje harmonije u svim sferama i aspektima društvenog života: vjerskom, socijalnom, ekonomskom i dr. To također uključuje mehanizme raspodjele resursa, moći i utjecaja u određenom društvu ili državi.
Cilj politike je postizanje jednakosti i socijalne pravde, te očuvanje ljudskih prava, a to su zapravo etički ciljevi. Imam El-Maverdi, rekao je: ”Pravedna politika je spoj riječi i djela i ona tjera vladara da ne pribjegava kaznama osim za očigledni prijestup ili zločin i da kazna ne bi trebala dovesti do zanemarivanja ljudske dobrote, a amnestija ne bi trebala dovesti do odbacivanja jednakosti među ljudima.”
Stoga je islam politiku povezao s etikom i moralom. Islamska politika nije “makijavelistička” politika koja vjeruje da cilj opravdava sredstva, bez obzira na njegove karakteristike. To je politika principa i vrijednosti kojih se treba držati i od kojih se nikada ne odstupa, čak ni u najtežim okolnostima, bilo u unutrašnjem odnosu države sa svojim građanima, bilo u vanjskim odnosima s drugim državama i grupama.
Islam kategorički odbacuje pogrešna sredstava, čak i ako se njima želi postići plemenit cilj, jer su loša ili pogrešna sredstva poput pogrešnog cilja, zato moraju postojati ispravna sredstva za plemenite i uzvišene ciljeve.
Po islamu država je potreba čiji je cilj očuvanje ljudske slobode, sigurnosti, dostojanstva i stabilnosti, a ti se ciljevi mogu ostvariti samo zahvaljujući univerzalnim islamskim principima i etičkim vrijednostima, koje svim građanima garantiraju temeljna prava i koje grade povjerenje među ljudima bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. U suprotnom, nepoštivanjem tih principa odnosi među ljudima pretvorit će se u “zakon džungle”, u kojem snažni tlače i eksploatiraju slabe.
U odnosu između države i njezinih građana, Svemogući Allah je, obraćajući se muslimanskim vladarima i političkim vođama, rekao: ”Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa’, 58.)
Dakle, odgovorne službe i emanete, u svim njihovim oblicima, materijalnim i moralnim, treba davati onima koji ih zaslužuju, i svim ljudima, odnosno građanima, bez obzira na vjeru, naciju i rasu, treba suditi po pravdi, jer je pravda temeljni zahtjev islama i nužno ju je uspostaviti i provoditi.
Država (tj. vladari i političke vođe) koja upravlja poslovima svojih građana i koja sa prema njima odnosi na nemoralan način (nepošteno i nepravedno), predodređena je da propadne, a historija je prepuna dokaza koji to potvrđuju. Većini režima koji su se temeljili na sili, nasilju, eksploataciji i nepravdi bilo je suđeno da se sruše i nestanu. U tom smislu je i Ibn Haldunova konstatacija: ”Slijeđenje hirova i strasti i zapostavljanje vrlina uzrok je propasti države.”
Zbog toga islam strogo zabranjuje da muslimanski vladar ili politički vođa favorizira nekoga od svoje rodbine ili prijatelja, pa da im daje ono što ne zaslužuju, a da lišava onoga koji to zaslužuje, samo zato što nije njegova rodbina ili prijatelj, i što nije iz njegove stranke ili koalicije.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, takav čin okarakterizirao je kao nagovještaj propasti svijeta. Naime, kada ga je jedan musliman upitao: ”Kad će Sudnji dan?”, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Kada se izgubi emanet (povjerenje među ljudima), očekuj Sudnji dan.” ”A kako će se izgubiti emanet?”, upitao je čovjek, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada se odgovorne službe dadnu onima koji ih nisu dostojni, očekuj Sudnji dan.” (Buharija)
Na osnovu ovoga može se reći da su moralne vrijednosti sa kojima je došao islam, sposobne da, ako ih se budemo držali, riješe sve krize i probleme koje islamski ummet danas trpi: socijalne, političke i ekonomske, a historija je najbolji svjedok istinitosti ove konstatacije.
Naime, nepobitna je istina kada se musliman okiti dobrotom i pobožnošću, kada se istinski Boga boji, kada se brine o pravima svojih podanika i kada je aktivan na planu reformi koje donose prosperitet građanima i društvu, da će takav steći, prije svega Allahovo zadovoljstvo, a zatim i zadovoljstvo ljudi, te da će biti sretan i postići visoke stepene i vođstvo koje zaslužuje.
Mnoštvo je primjera iz slavne muslimanske historije koji ovo potvrđuju, a mi ćemo ovdje spomenuti samo jedan u nizu primjera pobožnog, čestitog, poštenog i sposobnog muslimanskog političkog vođe i funkcionera, a on se zvao ‘Urve ibn Muhamed ibn ‘Atijje es-Sa'di.
Ovaj čestiti musliman umro je 120. godine po Hidžri, a za života je bio imenovan za namjesnika ili guvernera Jemena ispred trojice emevijskih halifa: Sulejmana ibn Abdul-Melika, Omera ibn Abdul-Aziza i Jezida ibn Abdul-Melika, i na toj funkciji ostao je dvadeset godina.
Hanzala ibn Ebi Sufjan prenosi da je ‘Urve ibn Muhamed rekao: ”Kada sam imenovan za namjesnika Jemena, otac mi je rekao: ‘Jesi li to imenovan za namjesnika u Jemenu?’ ‘Da’, odgovorio sam. Tada mi je otac rekao: ‘Sine, ako se rasrdiš, pogledaj u nebo iznad sebe i zemlju ispod sebe, a zatim veličaj njihovog Uzvišenog Stvoritelja.”’ (Ibn Asakir, Tarih medineti Dimešk, 54/221.)
U predaji se spominje da je ‘Urve, nakon što je došao u Jemen, održao govor stanovnicima Jemena, rekavši im: ”O stanovnici Jemena, ovo je moja jahalica, moj konj na kojem sam došao, pa ako napustim Jemen sa više imetka od ove moje jahalice, znajte da sam ja kradljivac.”
Ja'kub ibn Sufjan prenosi da je Ali ibn el-Medini rekao: ”'Urve ibn Muhamed je dvadeset godina vršio funkciju namjesnika Jemena, a kada je, nakon završene službe, napustio Jemen, sa sobom je ponio samo svoju sablju i Kur'an.”
Da, to je čestitost, bogobojaznost, poštenje i pravednost, to je put istinske reforme i prosperiteta, to je put ibadeta koji je osnov pravednog i poštenog vođstva. Kao što je rekao Hasan el-Benna: ”Budite iskreni vjernici i pobožni ljudi prije nego što postanete vođe, pa će vas vaš ibadet odvesti ka najboljem i najpravednijem vođstvu.”
To je pokoravanje Svemogućem Allahu, Koji pomaže iskrenom vjerniku u dobroj i ispravnoj politici i vođenju ljudi, kao što je došlo u ajetu: ”A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.
One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vraća.” (El-Hadždž, 40.-41.)
Allaha molimo da nam podari vođe i vladare koji su sposobni i pouzdani u svojoj vladavini, a bogobojazni, pobožni, pošteni i pravedni u svom ahlaku i ophođenju sa ljudima, jer su nam danas, u vremenu svekolike smutnje i nereda, takvi potrebniji nego ikad ranije.
