Izostanak tog razgraničenja kao posljedicu proizvodi stanje gdje predstavnici zvaničnih religija ostaju nijemi spram situacija kada vlast svojim postupanjima krši vjerske norme. I ne samo da ostaju nijemi već kroz svoje vjerske dekrete (fetve) takvu praksu nerijetko legitimišu. Eliminacijom individualne uloge u takvoj praksi državi se pripisuju atributi svetosti, prikrivaju se radnje kojima se krše ljudska prava i stvara se teren za ponavljanje takve prakse.
Predstavnici vjerskih organizacija ovakav odnos sa državom usmjeravaju i u svoju korist. Državni aparat pridobijaju na svoju stranu kao svog zaštitnika te bilo kakav vid alternativnog shvatanja vjere, uz državnu saglasnost, olako proglašavaju nastranim i dokidaju bilo kakvu mogućnost diskusije na tu temu.
U ambijentu nedostatka razgraničenja između države i religije javlja se i problem pristupa ravnopravnosti unutar državne zajednice. Naime, u državnoj zajednici u kojoj država stoji iza jedne određene vjerske ideologije oni koji se ne osjećaju pripadnici te vjere mogu pasti u status državljanina nižeg reda.
Sada se postavlja pitanje zašto je fenomen kojeg možemo imenovati kao pakt religija-država tako prisutan u muslimanskim zemljama.
Islam i hrišćanstvo
Prema jednom opšte prihvaćenom stajalištu problematika razdvajanja religije od države u muslimanskim zemljama povezana je sa islamskim učenjem po ovom pitanju.
Ovu tezu potvrđuju i brojni zapadnjački istraživači praveći usporedbe između islama i hrišćanstva na ovu temu. Tako na primjer Bernard Lewis i Samuel Huntington smatraju da je islam religija koja iz svoje osnove odbacuje mogućnost razdvajanja religije i države te da se po ovom pitanju može smatrati kao sušta suprotnosti onome što je učenje hrišćanstva.
Istraživači koji brane ovu tezu pozivaju se na vjerske izvore kao što su riječi Isusove iz Novog zavjeta:”Cezaru Cezarovo, Bogu božije”. Dok na drugoj strani navode riječi Muhameda, a.s. “Religijski i politički autoriteti su dva brata blizanca. Religija je temelj, a politika zaštitnik autoriteta. Sve što nema temelja će se urušiti, sve što nema zaštitnika će propasti”.
Na drugoj strani imamo i islamiste koji također u potpunosti odbacuju ideju odvajanja religije od države. Pobornici islamističke ideologije poput Hasan El-Bena, SejjidKutub, Mevdudi ili Homeini idu i korak dalje od ideje bratstva religije i države tvrdeći utopistički da je islam i vjera i država.
Osim stavova ove dvije poznate grupe (akademija i islamisti), postoji i treća grupa koja je u očima muslimana utjecajnija od ove dvije i čiji se stavovi teško mogu polemisati. To su vjerski autoriteti ili ulema. Vjerski autoriteti poput Gazalija ili Razija koji su živjeli u 11. i 12. vijeku u svojim učenjima stavljali su akcenat na bratstvo religije i države što prije njih nije postojalo, a trasirali su put da se u vremenu nakon njih ovako viđenje počne smatrati jednim od osnovnih principa vjere.
Historijski stavovi koji se smatraju vjerskim
Pogrešno je shvatanje da islam za razliku od hrišćanstva onemogućuje razdvajanje religije od države te da je taj stav temeljen na njihovim osnovnim vjerskim učenjima. Vjerska tumačenja političkih pitanja oblikovana su više prema aktualnoj političkoj klimi nego li prema svetim tekstovima.
Pojam odvojenosti religije od države koji se pominje u raznim komentarima hrišćanstva zapravo ne potiče od Isusa već je plod historijskih okolnosti. Pravoslavna kao i protestantska crkva ni danas ne priznaju neka shvatanja vezano za odvojenost religije od države. Činjenica da katoličanstvo i protestantizam priznaju ovo razdvajanje više je proizvod vjekovnog sukoba na relaciji crkva-država i međusobne nemogućnosti da jedno nad drugim ovlada.
Što se islama tiče raznolika shvatanja ovog pitanja nastajala su u različitim političkim okolnostima. Nakon perioda četiri halife javljaju se razilaženja među religijskim i političkim vođama. Nakon unutar-muslimanskih sukoba poznatih kao Džemel i Siffin u kojima je stradalo na desetine hiljada muslimana, dinastija Emevidskog halifata gradi moć zasnovanu na ubistvu poslanikovih unuka i pritiscima na njima bliske porodice. Što se tiče autoritarnosti vladanja Abasidi nisu niti malo zaostajali za Emevidima. Stoga kako kod šita tako ni kod sunita suvereni Emevidskog pa i Abasidijskog halifata, iako su oni sebe tako deklarirali, nemaju ili imaju izrazito upitan vjerski legitimitet.
U periodu sve do polovine 11. vijeka Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ibn Hanbel smatrali su spornim da vjerski autoriteti dobijaju svoja primanja od države te su stalno isticali potrebu njihovog distanciranja od državnih predstavnika. Od ovakvih stavova nisu odustajali iako su bili pod velikim pritiskom državnog aparata. U jednom drugom naučnom članku koji se bavi analizom života 3900 islamskih učenjaka koji su živjeli u periodu od 8. do11. vijeka navodi se kako je od ukupnog broja tih učenjaka njih svega 9% imalo status državnog službenika, dok je ostatak od 91% svoju egzistenciju obezbjeđivao kroz privatno poduzetništvo uglavnom baveći se trgovinom.
Pojednostavljeno rečeno, ukoliko bi neki vanzemaljac posjetio našu planetu u razdoblju od 800 do 1050 godine zaključio bi da je hrišćanstvo religija koja brani udruživanje religije i države, te da je islam opet religija koja se zalaže za njihovu razdvojenost.
Dakle imamo situaciju da se kroz vijekove kod obje religije u teoriji i praksi desila promjena u odnosima na relaciji religija-država čime su napravljene pretpostavke za danas uvriježeno mišljenje.
Krah borbe za dominaciju između crkve i države, odnosno pape i kraljeva na europskom tlu kao posljedicu imao je jačanje značaja ideje razdvajanja religije od države.
Na drugoj strani u islamskom svijetu od sredine jedanaestog vijeka uspostavom feudalnog poretka dolazi do marginalizacije poduzetništva kroz razne oblike centralističkog upravljanja. Država počinje osnivati medrese “Nizamije” čime je učinjen značajan korak ka lakšem prihvatanju islamskih učenjaka da pređu u status državnog službenika.
I nakon ove transformacije može se reći da je među islamskim učenjacima i dalje postojalo određeno uvjerenje da je potrebno držati distancu od državnih struktura. Takav uticaj u jedanaestom vijeku vidimo i kod Gazalija, jednog od predvodnika ovih promjena. Kako u svom ranom periodu tako i kroz njegovo djelo “Ihja-u Ulumi’d-Din” iz poznijeg perioda brani tezu o bratstvu religije i države, no ipak i ističe svoje kajanje zbog prisnosti koju je uspostavio sa državnim strukturama.
Sasanidska poslovica predstavljena kao hadis
Nakon 11. vijeka i jačanja savezništva religije i države u praksi je bilo potrebno ojačati i teorijsku osnovu za takav jedan pakt. Islamski učenjaci ovog doba, pa čak i neki sufijski šejhovi, su kroz svoja djela dali doprinos jačanju te teorijske osnove. U vrijeme poslanika Muhameda, a.s., i četverice halifa nije postojao ustanovljen pojam države. Osnivač Emevidske države Muavija prvi u je opticaj uveo pojmove kao što su kruna, tron ili gardijan, a koji se dovode u vezu sa državnom hijerarhijom. Iz ovog možemo zaključiti da su zagovornici savezništva religija-država iz perioda nakon jedanaestog vijeka bili su inspirirani historijom Sasanida i njihovom tradicijom.
Primjer jedne takve sasanidske izreke je “Religija i politički autoriteti su dva brata blizanca”. Kao što sam gore naveo ovu izreku nakon 11. vijeka neki religijski autoriteti, a danas i neki istraživači sa Zapada prihvataju kao hadis. Međutim, ove riječi nisu riječi Muhameda, a.s., već kralja Erdešira (224-242), osnivača države Sasanida. U svojoj “Oporuci” koja je u više navrata prevođena sa persijskog na arapski Erdešir se svojim sinovima i sljedbenicima obraća sljedećim riječima: “Religija i država su dva brata blizanca. Religija je temelj, a država zaštitnik. Sve što nema temelja će se srušiti, sve što nema zaštitnika će propasti”. Iz navedenog zaključujem da je jedanaesti vijek bio prekretnica u odnosima islama i države.
Savez između islamskih učenjaka i države
U mojoj novoj knjizi “Islam, autoritarnost i zaostalost: Globalna i historijska usporedba” dosta prostora je posvećeno ekonomskim, političkim i vjerskim promjenama u islamskom svijetu kojeg počinju potresati ekonomske krize usljed čega se javlja fenomen da državni službenici umjesto novcem bivaju isplaćivani tako što im se po sistemu zvanom “ikta” daje zemlja u posjed ili na korištenje ili im se dijele državni prihodi. Ovakav sistem otvorio je vrata slabljenju privatnog poduzetništva i izgradnji osnova za prelazak na državni ekonomski model privređivanja. Na ovome se nije stalo već je u vrijeme Seldžuka i Gaznevida državno ustrojstvo dobilo svoju vojnu osobenost ili komponentu. Abasidi u 11. vijeku gube vojnu moć što halifa Kadir kao i njegov sin nasljednik halifa Kaim nastoje promijeniti. Oni pozivaju sunite da na mobilizaciju u borbi protiv šiitske države. Objavljuju deklaraciju u kojoj većinu šiita, mutezilista (racionaliste) i filozofa označavaju kao nevjernike. Na ovaj poziv odazivaju se Gaznevidi, a za njima i Seldžuci.
Sistem upravljanja Seldžučkom državom (1040-1194) počiva upravo na radikalnom shvatanju sunitske škole nastale savezom halifa Abasida i seldžučkih sultana. Uspostavljanjem medresa poznatih pod imenom Nizamije, a ime su dobile po po seldžučkom veziru Nizam ul-Mulku koji je inicirano njihovo osnivanje, počinje odgoj vjerskih učenjaka (ulema) pod pokroviteljstvom države. Slabljenjem trgovačkog sloja društva za vjerske učenjake postaje je sve prihvatljivije da im plate isplaćuje upravo država.
Tako su Seldžuci na pojasu srednje Azije, današnjeg Irana i Iraka uspostavili savez između vjerskih učenjaka i države. Onda su uslijedile invazije kako Mongola tako i Krstaša što je za posljedicu imalo jačanje autoriteta vojnih funkcija u narodu. Salahadin kao jedan od predstavnika tog vojnog sloja društva model saveza između vjerskih autoriteta i države prenosi i na prostore Sirije, Palestine i Egipta. Preko Osmanlija uslijedilo je dalje širenje ovog modela na prostore Anadolije i Balkana, dok se tada na prostoru Irana preko Safavida uspostavlja šiitska verzija ovog modela.
Ekskluzivizam sekularista
Mislioci i političari modernizma krajem 19. i tokom cijelog 20. vijeka vjerske učenjaka i mederese kao vjerske škole smatraju preprekom razvoju društva. U mnogim zemljama koje su imale većinsko muslimansko stanovništvo uspostavlja se sekularističke državni poredak. Sada se postavlja pitanje da li su ove zemlje koje su afirmirale modernizam i sekularizam uspjele odvojiti vjeru od države. Odgovor je da uglavnom nisu. Razlog leži u tom što su ove zemlje kao državnu ideologiju uspostavile rigidni i ekskluzivistički sekularizam. Na razne načine se pokušavao suzbiti svaki oblik pojavnog islama kao što je na primjer zabrana ženama da nose marame. Ovakva državna politika za cilj nije imala istinsko razdvajanje vjere od države, već stavljanje vjere pod državnu kontrolu.
Štaviše, a što je jedna vrsta paradoksa, većina tih ekskluzivističkih sekularnih državnih sistema uspostavlja blisku saradnju sa vjerskim autoritetima, a sa ciljem smirivanja napetosti u društvu nastalih uslijed uvedenih zabrana i želje za kontrolom vjerskim institucijama. Jedan od primjera ovakvih pokušaja jesu i odnosi između kemalističkog režima u Turskoj i Uprave za vjerska pitanja Turske. Drugi primjer je Egipat i odnosi tamošnjeg vojnog režima sa ulemom Al-Azhar univerziteta i Egipatskim mufijstvom.
Zbog ovakvih spornih ideologija i politika ni sekularne zemlje islamskog svijeta suštinski ne uspijevaju odvojiti vjeru od države. Čak šta više, zbog represivne državne politike konzervativni slojevi društva potpuno odbacuju modele sekularizma i odvojenosti vjere od države.
U posljednjih trideset godina u mnogim sekularnim državama kao posljedica navedenog dolazi do pojave islamiziranja kako društveno-političkih tako i pravosudnih sfera društva što, kako teoretski tako i praktično, dodatno slabi mogućnost razdvajanja vjere od politike.
Zaključak
Gledano kroz njegove osnovne principe islam nije vjera koja se protivi razdvajanju vjere od države. Kao što je to slučaj u hrišćanstvu i u islamu postoje različiti komentari o potrebnoj formi odnosa između vjere i države, a istorija tih odnosa je dakako vrlo kompleksna. Od 8. pa do sredine 11. vijeka u islamskom svijetu postojala je određena odvojenost na relaciji vjerski lideri i državni lideri. Nakon tog perioda javlja se savez između vjere i države što ne odražava principe islama već je proizvod kako političkog tako i društveno ekonomskog ambijenta nastalog nakon 11. vijeka.
Kao što je to slučaj kod ostalih religija tako se i u islamu fenomen odnosa između religije i države ne zasniva na porukama svetih tekstova. Religijska praksa pa i objašnjenja po ovom pitanju mijenjaju se ovisno od političkog i društveno-ekonomskog ambijenta.
Gledano u cjelini pitanje odnosa vjere i politike nije pitanje koje se može razumjeti čitanjem svetih tekstova. Ovo važi za sve religije, a pogotovu za islam. Po ovom pitanju vjerska praksa pa i teorija doživljavale su izvjesne transformacije koje se dovode u vezu sa postojećim društveno ekonomskim uslovima.
Danas društva čije stanovništvo u većini čine muslimani suočena su sa autokratskim režimima, društveno-ekonomskim izazovima i stagnacijom pogotovu kada je u pitanju nauka. Razgraničenje ne samo u odnosima na relaciji vjera i politika, već i razgraničenje i spram drugih društvenih djelatnosti kao što su nauka, obrazovanje, umjetnost, sport ili ekonomija značilo bi davanje doprinosa daljem prosperitetu muslimanskih zajednica.
Ahmet T. Kuru je profesor politologije na američkom državnom univerzitetu San Diego State University i bivši direktor Centra za izučavanje islama i arapske tradicije koji djeluje pri istom univerzitetu. Autor je nagrađivanog djela Sekularizam i državne politike spram religije: SAD, Francuska i Turska (Cambridge, 2009), a sa Alfred Stepan 2012. godine izdao je knjigu Demokratija, islam i sekularizam u Turskoj. Njegova djela provođena su na arapski, kineski, francuski i turski jezik.
Ovaj članak izgovorno je objavljen na turskom jeziku na Kitalararasi. Verziju članka na engleskom jeziku možete naći ovdje.
S turskog preveo Orhan Hadžagić (Hadžagić)
