Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Alllahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti svoga komšiju, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti svoga gosta.“
Bilježe Buharija i Muslim
- Biografija ashaba koji prenosi hadis
To je Abdurrahman ibn Sahr, Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o kojem smo opširnije govorili u komentaru 9. hadisa.
- Komentar hadisa
„Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan“ ovo je uslov, a odgovor je: „neka govori dobro ili neka šuti“ a cilj ovakvog načina izražavanja je podsticanje na koristan govor ili na šutnju, pa kao da se kaže: „Ako vjeruješ u Allaha u Sudnji dan govori dobro ili šuti!“
Znači: ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan pravim i istinskim imanom.
Voditi računa o jeziku je dio imana jer je spomenuto u hadisu: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan…“
Naši ispravni prethodnici brinuli su se o jeziku, šta će pričati, kako i kada će šutjeti.
Spominje se događaj Isa’a, alejhis–selam, da je jedne prilike htio dozvati magarca ili psa na putu pa nije htio da ga dozove: „O magarac“ ili „O pseto“ kaže: „Ne želim da mi se jezik navikne na takve riječi kako ih ne bi izgovorio ljudima.“
Takođe primjer čovjeka koji je jahao na svom magarcu pa ga je počeo uznemiravati, te mu reče: „Uh proklet bio (jadan bio)“. Zatim je došao melek koji je na lijevoj čovjekovoj strani i reče: „Ovo nije loše djelo da bih ga zapisao.“ A onda melek s desne strane reče: „Ovo nije dobro djelo da bih ga zapisao.“ Pa se raziđoše u tome.
Nakon toga, Allah Uzvišeni objavi meleku s lijeve strane da sačeka hoće li melek s desne strane zapisati, pa sve što on ne zapiše onda da melek s lijeve strane upiše u svoju bilježnicu.
S druge strane, onaj ko se ne bude brinuo o svojim riječima, o tome šta izgovara, može se desiti da cijeli dan bude u ibadetu: zikru, učenju Kur’ana, traženju znanja, dobročinstvu prema drugima a da pred spavanje sve to bude „uništeno“ zbog jezika koji sva ta dobra djela poništi. Najbolji primjer za to je hadis koji govori o velikom gubitniku i bankrotu (muflisu) na Sudnjem danu da će doći sa brdima dobrih dijela, ali je psovao, grdio, ogovarao, potvarao ljude te će biti oduzimano od njegovih dobrih djela, a kada nestane njih onda će mu biti dato tuđih loših djela, te će tako propasti i bačen u Vatru, da nas Allah Uzvišeni sačuva.
„Neka govori dobro“
Postoje dvije vrste dobra (hajra):
- Dobro u svojoj biti (srži) kao npr. spominjanje Allaha Uzvišenog, pohvala Allaha, Njegovo veličanje, učenje Kur’ana, podučavanje ljudi znanju, naređivanje dobra, odvraćanje od zla i sl.
- Dobro radi nekoga kao npr. da čovjek kaže nešto što u osnovi nije dobro nego radi unošenja radosti kod sagovornika, te na taj način to prouzrokuje dobrotu tj. unošenje radosti kod čovjeka, otklanjanje tuge i brige i sl.
Takođe kada bi osoba bila u društvu i ne bi progovorila ni jednu riječ smatralo bi se to šutnjom tj. dobrim djelom u svojoj biti, ali ako bi ta šutnja prouzrokovala tugu i žalost kod osobe pored koje se nalazimo u tom slučaju treba govoriti pa čak i govor koji nije u svojoj biti dobar nego pričati i razgovoriti osobu i unijeti joj radost u dušu i to spada u dobro radi nekoga.
„ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti svoga komšiju“ tj. komšiju koji stanuje blizu naše kuće, mada podrazumijeva i komšiju koji npr. ima poslovni objekat pored našeg i sl. tj. sve što je više komšija bliži tebi ima i veće pravo kod tebe.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je spomenuo općenito dobročinstvo prema komšiji a nije ograničio sa pomaganjem, davanjem, sadakom, materijalnim pomaganjem i sl., a poznato pravilo u islamu je da sve što se u šerijatskim tekstovima spomene u općoj formi da se vraća na običajno pravo.
Važno je spomenuti da se ne može činiti dobročinstvo na identičan način prema svim komšijama jer dobročinstvo prema siromašnom ponekad je dovoljan komad hljeba dok dobročinstvo prema bogatašu to ne bi bilo dovoljno. Takav je primjer i sa komšijom koji nema neki istaknut položaj u društvu, njemu bi bio dovoljan i neki minimum poštivanja i dobročintva dok s druge strane komšiji koji je ugledan i poštovan zahtijeva više pažnje.
„ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti svoga gosta“ tj. onoga koji ti dođe u kuću kao gost, kao npr. čovjek kada bi došao s putovanja takvog lijepo treba ugostiti.
Neki islamski učenjaci su rekli da je obavezno da se ugosti gost ukoliko bi došao u neko manje mjesto, selo ili sl. a ukoliko bi odsjeo u velikom mjestu ili gradu da nije onda obaveza jer postoje hoteli, restorani i ostali uslužni objekti. Međutim, spoljšnost hadisa upućuje da je dobročinstvo općeg karaktera „neka lijepo ugosti svoga gosta“.
- Koristi iz hadisa
- Obaveznost da čovjek šuti osim kada je u pitanju dobro radi hadisa: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti“ i to je spoljašnost hadisa, međutim, vanjsko stanje ljudi ukazuje da to nije obavezno jer govor može da bude: dobar, loš i zabava.
Dobro je svakako preporučeno a loše zabranjeno tj. da čovjek izgovara riječi koje su zabranjene dok zabavan govor je govor u kojem nema ni dobra niti lošeg nego je bolje da se prešuti.
Zato se spominje u jednoj izreci:
(إذا كان الكلام من فضة فالسكوت من ذهب.)
„Ako je govor od srebra onda je šutnja od zlata.“
Ukoliko bi čovjek imao priliku da bira da li da govori ili da šuti, trebao bi izabrati da šuti jer je to bolje.
- Podsticaj na čuvanje jezika zbog riječi: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti“
- Obaveznost lijepog ugošćavanja komšije zbog riječi: „ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka lijepo ugosti svoga komšiju“ i to ugošćavanje je općeg karaktera i vraća se na običaj naroda.
Ponekad je ugošćavanje komšije da mu ideš do kuće, poselamiš ga i sjedneš kod njega, ponekad da ga pozoveš u svoju kuću i ugostiš ga, a nekada da mu dadneš poklon.
- Vjera islam je vjera saosjećanja, približavanja i upoznavanja što baš i nije običaj kod drugih gdje se u mnogim situacijama ne zna ni ko stanuje pored njih a kamo li da se pomažu.
- Obaveznost ugošćavanja gosta shodno običaju šta se smatra lijepim ugošćavanjem u dotičnom mjestu.
Spoljašnost hadisa upućuje da nema razlike da li je u pitanju jedan gost ili više jer je riječ dajf (ضيف) spomenuta u takvom kontekstu koji je općeg značenja.
Međutim, ako neko nema dovoljno veliku kuću, te bi pričinilo poteškoću ukućanima ukoliko bi ugostili gosta, posebno da prenoći ili duže boravi neće smetati da se gostu da novčani iznos za hotel i to će se smatrati dobročinstvom jer je nužda, mada nema sumnje da je mnogo bolje ugostiti gosta u svojoj kući i vidjeti radost na njegovom licu, usrećiti ga na taj način.
- Ocjena hadisa
Hadis bilježe Buharija br. 6475 i Muslim br. 47 i 74, što znači da je hadis vjerodostojan (sahih).
