Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Spominje se da je Sokrat imao komšiju doktora koji je negodovao kod kralja zbog toga što Sokrata naziva prvim ili glavnim doktorom, pa ga je kralj pitao može li dokazati da je kompetentniji od Sokrata kako bi kralj prenio laskavu titulu na njega.
Doktor je rekao: ”Mogu. Ja ću Sokratu dati da popije otrov koji ja napravim, a neka i on napravi otrov koji ću ja popiti, pa ko se od nas uspije sâm izliječiti nakon ispijanja otrova, njemu pripada titula prvog doktora.”
Sokrat se složio, a kralj im je dao roka četrdeset dana da pripreme otrovne napitke. Sokrat je pozvao trojicu jakih ljudi i naredio im da sipaju vodu u posude i da pritom proizvode zvukove kao da nešto melju i prave smjesu, kako bi ih njegov komšija mogao čuti.
Na dan suočavanja, Sokrat je popio otrovnu smjesu koju je napravio njegov komšija, nakon čega mu je lice naglo požutjelo i dobio je temperaturu, ali se poslije sat vremena uspio sâm izliječiti.
Zatim je Sokrat dao svom protivniku bočicu otrova koju su njegovi ljudi pripremali četrdeset dana, a čiju pripremu je njegov komšija slušao, i kada je popio gutljaj iz bočice, istog trenutka je pao mrtav na zemlju.
Vidjevši to, Sokrat je rekao kralju: ”Nisam mu dao da popije ništa osim svježe vode, i evo ja ću popiti ostatak pred tobom da se uvjeriš da ga nisam ja ubio, već ga je ubila njegova uobrazilja i strah.”
Ova priča nam otkriva da porazi, kao i pobjede, počinju iznutra. Najteži poraz je kada čovjek u dubini svoje duše i svoga bića osjeti da je poražen i da ne postoji mogućnost da se ponovo podigne i uspravi, bez obzira na mogućnosti koje posjeduje.
Naime, naučno je utvrđeno da gazela može razviti brzinu i do sto kilometara na sat, dok je brzina lava oko šezdeset kilometara na sat, ali ipak gazele postaju plijen lavovima. Ne postoji drugo objašnjenje za to osim straha.
Slična stvar je i sa ljudima. Naprimjer, kada je Britanija predala Palestinu cionistima, njihove bande su počele klati sve redom, muškarce i žene, starce i djecu, ali u svakom selu gdje su sijali smrt namjerno su ostavljali u životu neke ljude, kako bi mogli pobjeći u susjedna sela i naselja i pričati svom narodu šta su im te cionističke bande uradile. Tako su padala palestinska (muslimanska) sela jedno za drugim, jer su ljudi psihički i duhovno bili poraženi.
Onaj ko je poražen iznutra ne može pobijediti, bez obzira na materijalne uzroke koji su na njegovoj strani, a onaj ko je pobjednik iznutra, on će pobijediti ma koliko se borba za slobodu i uzvišene vrijednosti oduljila. I unutrašnji ili duhovni poraz, ne samo da će ti polomiti noge, već te sprječava i da sanjaš da bi jednog dana mogao stati na svoje noge i hodati uspravno.
Stoga je važno naglasiti da se porobljavanje ljudi, tiranija i dominacija sile i oružja u svijetu, gradi isključivo na ruševinama čovjeka. Što se više uzdiže tiranija, zulum, nasilje i nepravda, čovjek sve više gubi vjeru u sebe i povlači se, bježeći sa poprišta pozitivnog djelovanja i utjecaja.
Čovjek ne postaje kukavica zbog svijesti da njegov neprijatelj ima moćno oružje koje on nema, već kada doživi duhovni poraz, kada pogazi vlastito dostojanstvo, kada izgubi volju da se bori za uzvišene principe i vrijednosti. A to znači da ono što donosi pobjedu nije oružje, ma koliko izgledalo moćno i zastrašujuće, već čovjek koji zna da nije stvoren da robuje ljudima, svojim strastima i materiji, već Uzvišenom Stvoritelju, ostvarujući time istinsku slobodu i ispunjavajući ulogu Božijeg namjesnika na zemlji.
Jer, onaj ko je svoju strast za svoga boga uzeo, za njega ne postoje uzvišeni principi i on živi na nivou potreba svoga tijela poput stoke, pa ga je onda moguće kupiti i potkupiti za jeftine pare, za slastan zalogaj i kratkotrajni užitak, kao što današnji svjetski tirani i moćnici kupuju muslimanske vladare koristeći ih kao marionete u ostvarivanju svojih poganih ciljeva.
Opisujući profil obezličenog, moralno posrnulog i duhovno poraženog muslimanskog vladara, pjesnik je rekao:
Ovan je na planini ostatku stada govor držao,
Tugujući za ovcama koje je vuk ubio,
A onda mu je vuk prišao i na uho šapnuo:
Ti si od danas na čelu stada, vođa kakvog bi svako poželio.
Tad ovan priđe i vučije očnjake poljubi
I za prethodne optužbe ispriku zatraži,
Zatim ovcama reče: Idite i sa njim pasite!
Ko se od vas skloni vuku, siguran je od opasnosti,
A ko njegove kanđe dotakne, pa, to je mehlem koji liječi sve bolesti.
Naravno, duhovni poraz danas nije prisutan samo kod muslimanskih vladara, već kod muslimana općenito. A kada muslimani dožive duhovni pad, oni se okreću kako vjetar puše i glavni cilj im je sačuvati vlastiti komoditet i što više uživati u životu.
U takvoj situaciji, Allah odstrani iz srca ljudi poštovanje i strah od muslimana i njihove snage i brojnosti, te oni postaju lahak plijen raznim lešinarima i grabljivcima, shodno hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ”Bojim se da se protiv vas ne okupe narodi kao što se gladni ljudi okupljaju oko sofre.” Neko od ashaba je upitao: ”Allahov Poslaniče, hoće li to biti zbog malobrojnosti muslimana u to vrijeme?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Naprotiv! Vi ćete tada biti mnogobrojni, ali ćete biti poput mulja kojeg voda nosi. Allah će odstraniti strah iz srca vaših neprijatelja a u vaša srca će ubaciti ‘vehn’.” ”A šta je to ‘vehn’?”, upitali su. Odgovorio je: ”Ljubav prema dunjaluku i preziranje smrti.” (Ebu Davud)
Stanje muslimana danas, posebno Arapa i njihovih vladara, neodoljivo podsjeća na stanje Jevreja koji su u jednom trenutku svoje historije toliko duhovno bili poraženi i poniženi, da je faraon mogao izdati naređenja da se ubiju sva njihova muška djeca, a da oni nisu bili u stanju da se usprotive i pobune.
Zamislite, uđe policajac ili faraonov vojnik i provjeri da li je novorođenče muško ili žensko, pa ako je muško jednostavno ga ubije. No, i pored toga, ovaj narod je ostao ponižen i nije digao glavu pred nepravdom i ugnjetavanjem. I kad im je Svemogući Allah poslao Musaa, alejhi selam, kao poslanika izbavitelja, i kada im je on naredio da samo uđu u Svetu zemlju i bit će pobjednici, oni ga nisu poslušali, već su rekli: “Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!” (El-Ma’ida)
Ova generacija je vidjela najgore vrste zuluma, ugnjetavanja i poniženja, ali se nije pomjerila s mjesta da bilo šta učini da se oslobodi. Štaviše, kada im je došao onaj koji će ih izbaviti, nisu mu se odazvali, a kada ih je Allah spasio faraona i njegovog zuluma, oni nisu cijenili slobodan, ponosan i dostojanstven život. Zašto? Zato što su duhovno bili poraženi i što su dozvolili da ovo poniženje uđe u njihove duše, pa su njihove duše postale prožete poniženjem i sramotom, i oni su, prije svega, osramotili i ponizili sami sebe.
Zar stanje muslimana danas nije slično ovom jevrejskom iz vremena Musaa, alejhi selam? Iako je cionistička tvorevina Izrael sa svih strana opkoljena muslimanima Arapima, i iako su muslimani daleko brojniji, oni mirno posmatraju kako cionisti ubijaju i kolju muslimansku djecu u Gazi i ruše sve pred sobom, kao da ih se to ništa ne tiče.
A kada se malobrojna skupina, prkosno, ponosno, hrabro i odlučno suprotstavi cionističkoj tiraniji i zulumu, kada maleni i slabašni Davud (David) hrabro izađe na mejdan Džalutu (Golijatu) – koji je toliko utjerao strah muslimanima i muslimanskim vladarima u kosti, da su sami sebe ubijedili da je Izrael svemoćan i nepobjediv -, onda izbezumljeni od straha histerišu i viču: ”Čemu sve ove žrtve, kako vam nije žao djece, žena i staraca koji masovno ginu”, kao da muslimansku djecu, žene i starce u Gazi ubijaju mudžahidi iz Brigada ”Al Kasam”, a ne cionistički teroristi i zločinci, koji muslimane drže u otvorenom logoru 75 godina, i koji svakodnevno idu da ”love” i ubijaju muslimansku djecu u svim palestinskim gradovima, a ne samo u Gazi.
Osim toga, ubijena djeca, žene i starci nisu žrtve, već šehidi, a šehidi ne umiru, oni su živi i u obilju su kod svoga Gospodara. Ako je neko žrtva, onda smo to mi, ostali muslimani i muslimanski vladari, jer nas svakodnevno ubija unutrašnji, duhovni poraz, i ne dâ nam da se uspravimo i krenemo stazom dostojanstvenog života.
No, bez obzira na teško duhovno i moralno stanje muslimana, Davudov (Davidov) postupak i odnos prema Džalutu (Golijatu), ipak vraća nadu i vjeru da je čovjek vjernik, a ne oružje, istinski činilac i glavni faktor pobjede. Onaj ko je zadojen ”mlijekom” slobode i ponosa i čije srce je ispunjeno vjerom u Svevišnjeg Allaha, on u svakom trenutku zna šta, koga i zašto brani.(saff.ba)
