I onda dođe dan kad ukopamo nekog našeg bližnjeg ili samo poznanika u tom trenutku dok gledamo prazan kabur i tabut kako se spušta prođu nam naše slike ispred očiju.
Zapitamo li se tad, jesam li dovoljno dobra uradio, a svako zlo pokušao da izbjegnem? Ili se zapitamo hoćemo li sve naše imanje ponijeti sa sobom?
Razuman čovjek će postaviti prvo pitanje, jer na drugo zna odgovor, insan sa sobom ne nosi ništa, sem djela, sem onog što je pričao, odnosno kako je i o čemu je pričao, gdje su mu noge kročile, a šta su ruke dirale, a koliko je sluh oštar bio na haram, a koliko na halal, e to nosimo.
I onda opet vrijeme prolazi, mi već zaboravili i ukop, i osobu s kojom smo se halali, i opet govorimo kako vrijeme sve brže prolazi. I ništa to nas ne dira, izgovorimo mi i ružnih riječi, pošaljemo ruke gdje ne trebamo, usta zbore kad trebaju da stave kapiju, uši poput spužve upijaju svako kiselo slovo, a mi padamo i trujemo sami sebe. Zapravo, mi gubimo sebe. Kao pronalizimo se godinama, obrazujemo se, učimo, izučavamo i onda dopustimo da materijalizam bude nad duhovnim.
Pa Bože moj, treba se živjeti?- e to je ono što ćemo reći kad nas neko pita o duhovnosti, o dobroti, o dobročinstvu, o druženju, o odmaranju, o komšiluku. A ja vas evo pitam: „A treba li umrijeti?“ Da li se samo onog svijeta, tj. ahireta, trebamo sjetiti kad nekog ispraćamo, kad nas nesreća za dlaku zaobiđe-pa nam i dat sav život ispred očiju prođe, kad smo bolesni, kad grmi, kad neko umire ili trebamo već jednom shvatiti da između života i smrti je tanka linija.
Mi znamo da živimo, ali ne znamo kad umiremo, pa kako se usudimo zaboraviti misliti na to, kako se usudimo zaboraviti na dušu, o ono šta nju muči, brine, kako njene prohtjeve ne ispunjavamo, već za dunjalukom trčimo kao da neće nestati, kao da i mi nećemo jednog dana spušteni u kabur biti. Zaboravljamo mi.
Mi znamo da je ovaj svijet prolazan, ali nažalost svjesni toga nismo. Mi bježimo od jasne istine i jasnih dokaza. Stani malo, daj sebi vremena u ovom brzom životu dok on nije stao. Pa umjesto dok kroz komšiluk prolaziš samo da mahneš rukom ili okreneš glavu pitaj za zdravlje, pa izbjegavaj na ružne riječi istim odgovoriti već pokaži najljepši rječnik, pa ako imaš dijete pokaži mu igru umjesto da mu mobitel s igricom daruješ. Tako bogati, a tako siromašni smo mi.
Mi dobrotu nećemo da darujemo, jer mislimo da ju neko ne zaslužuje, a zapitaš li se kad tebi neko nešto daruje jesi li zaslužio? Ili bolje pitanje: „Vidiš, čuješ, zdrav si, jedeš, piješ, to ti je Gospodar darovao, jesi li se zapitao kako da se zahvališ ili pak za ovim svijetom vid i sluh gubiš, a ruke i noge lomiš?“
Bajrić Dženita
