Gdje su pojedinci koji trebaju biti primjer razuma, promišljanja, uravnoteženosti, oni koji će, umjesto što govore jezikom svoga pravca, škole, džemata progovoriti jezikom širokih islamskih horizonata?
Autor: Selman el-AudaJedan prijatelj mi je ispričao priču o bračnom paru iz neke od evropskih država, koji su, zbog posla, došli u arapski svijet. Par godina nije ništa čuo za njih, kada je iznenada saznao da su se i oni i njihova djeca odmetnuli od vjere.
Nakon nekoliko susreta, bilo mu je jasno da su bili izloženi velikom pritisku, koji nisu očekivali, rasizmu, napadima i društvenom licemjerstvu.
Zato, budi blag prema onome ko u ovom teškom, kompliciranom, vremenu traga za uputom.
U ime islama se ubijaju nevini ljudi i prilikom njihovog ubistva, ubica uzvikuje ‘Allahu ekber.” Na društvenim mrežama osviće veliki broj video kadrova koji prikazuju klanja, ubijanja, i sve to u ime ‘islamske države’ ili ‘osvete za Husejna’.
Oni koji ta djela čine, jedna su strana u terorizmu, a oni koji šire te video kadrove, makar i s dobrim namjerama, koji klikaju dugme ‘podijeli’ čine da to postane, vremenom, obrazac. Arapski i muslimanski svijet postali su crvena mapa, na kojoj se krše ljudska prava, napadaju žene, djeca i nemoćni starci. Muslimanski svijet je danas postao mjesto najvećeg broja ratnih invalida, ljudi bez ruku ili nogu, a sve to zbog razornih ratova i nekontrolisanog razaranja. Broj slučajeva porodičnog nasilja prema djeci i ženama se povećao, a često se takve scene i snimaju.
Vidio sam puno puta, na aerodromu ili pijaci, u našim arapskim gradovima, da roditelji galame na dijete, povuku ga ili udare. Jedino sredstvo odgoja je štap.
Imam ili daija sa minbera često govori i iznosi svoje usko i lično mišljenje, koje čak i ljudi oko njega ne prihvataju, ali on i pored toga, smatrajući to hrabrošću i odvažnošću u istini, te svoje riječi upućuje svima, iako ne posjeduje nikakvog argumenta, upute niti znanja.
Desi se da daija i imam govore i o velikim naučnim pitanjima, koja se tiču kosmosa, a koja su postala naučne činjenice, koje poznaju i obični ljudi, ali on, ipak, u ime Allaha i u ime islama sve to negira. Kakva je samo to odvažnost i oholost prema Allahu i Njegovom uzvišenom imenu!
Vjerski krugovi su postali nemoćni prihvatiti i apsorbirati razlike i različite stavove, tako da su postali sjedište sukoba koji se prekida jedino kad žele uzeti dah.
Vremenom smo postali atraktivan i privlačan ambijent za ozbiljne bolesti i probleme, tako da u to uvlačimo i one koji prihvate islam. Parcijalne, sporedne, i formalne razlike su preoukupirale naše misli i interesovanja i odvratili nas od Allaha, od života, djelovanja, inovacija i izgradnje civilizacije.
Mediji finansirani arapskim i islamskim novcem se obraćaju muslimanskom umu, ali ne cijene njegov identitet, ne služe njegovom identitetu, ne rješavaju njegove probleme, ne cijene vrijednosti niti podstiču na pravednost i pravičnost.
Konstantne uvrede, kao uvrede, vidi samo jedan mali broj ljudi, šta je dovelo do takvog stanja?
Nekada smo svoje greške pravili u našem uskom okruženju, u kontekstu naših najbližih, a sa pojavom brojnih društvenih mreža, te greške prevazilaze naše prijatelje i uzak krug ljudi oko nas i postaju globalne, gdje se obraća ljudima koje ne poznaje, čiju važnost ne zna i čije psihološke okolnosti mu nisu poznate, tako da može protumačiti te riječi prema svojim tendencijama i temperamentu, a može biti i neznalica, ili čovjek sa lošim namjerama.
Svjetske sile, kako one zvanične, tako i narodne, sve ovo koriste kako bi izgradili negativan odnos prema islamu, muslimanima i islamskoj historiji. Od izolovanih incidenata prave široke priče i prepričavaju ih satima, akumulirajući i izgrađujući zid mržnje i straha od islama kod svojih slušatelja.
Naravno, postoji tu mnogo pozitivnog, nije sve crno sa svih strana, ali treba raditi na slabljenju i kidanju te crne niti. Ono što se često postavlja kao pitanje jeste: Ko će pružiti lijep moralni primjer društvima koja žive u našoj blizini? Ljudima koji su izgubili povjerenje u nas, čija vjera je poljuljana, koji su potonuli u ekstremizam, u ateizam, koji se suprotstavljaju Allahovim svetinjama i omalovažavaju ih, kojima su imanske poruke postale predmet podsmijeha?
Gdje su pojedinci koji trebaju biti primjer razuma, promišljanja, uravnoteženosti, oni koji će, umjesto što govore jezikom svoga pravca, škole, džemata progovoriti jezikom širokih islamskih horizonata?
Šta je sa školama koje bi trebale biti primjer moralne izgradnje pojedinca, na temeljima vjerovjesničkog odgoja, poštujući ljudske aspiracije i dimenziju čovjekovog bića.
Gdje je društvo kao model realizma, međusobne povezanosti, poštivanja različitosti, povezanosti, dobročinstva, praštanja i milosrđa?
Gdje je administracija koja je model pravičnosti, razvoja, planiranja i ljudskih prava?
Gdje je islamski pravnik, učenjak, koji je odgajan i koji odgaja druge na temelju: “Ne želim da ljudi govore da Muhammed ubija svoje ashabe…”
Lahko je pričati, i djelimično ću se složiti sa onima koji ovo budu komentarisali i optužili me da snosim dio odgovornosti, i sa onima koji kažu: ‘Ovo je idealizam, ti si nam prenio ono što znamo ali nam nisi dao rješenje za to!”
Pogledati se u ogledalo, pa makar tamo vidjeli i svoje nedostatke i mahane, bolje je nego šutjeti i gunđati među masom.
Prijevod i izvor: IslamBosna.ba
