Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna.
U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje. Ljude koje imaju psihički poremećaj ili bolest gleda se sa čuđenjem i neodobravanjem, često sa popratnim izjavama kako je to sve samo u glavi i kako tome nema mjesta u islamu. No, naprotiv. Islam ne odgaja čovjeka da negira svoje emocije i stanja, nego ga odgaja da ih nauči usmjeriti u pravom smjeru i da iz njih izađe kao pobjednik, ako treba i uz pomoć stručne osobe.
Stigma vezana uz mentalne poremećaje i bolesti prisutna je u svakom društvu. Svega nekoliko desetljeća prije današnjeg modernog doba, točnije 1950.godine neurolog Walter Freeman liječio je psihičke bolesnike vrstom lobotomije gdje bi tankom iglom ulazio do mozga kroz očnu jabučicu. Tada su vjerovali da takav tretman liječi depresiju i druge teže psihičke bolesti što je mnoge pacijente ostavljalo sa teškim posljedicama. U današnje vrijeme javnost je više otvorena za razgovor o mentalnom zdravlju, iako još uvijek postoji mnogo zajednica i pojedinaca koji psihički dio čovjeka odbijaju promatrati jednako kao i njegov fizički dio. U ovom tekstu osvrnut ću se na emocije poput straha i zabrinutosti kroz neke primjere iz života poslanika.
Na pisanje ovog teksta zapravo me potakla dova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u kojoj, međuostalim, traži zaštitu od tuge i straha:
„Allahu moj! Sklanjam ti se u okrilje Tvoje pred brigama i tugom, pred nemoći i lijenošću, škrtosti i panikom, teretom duga i nasilja ljudi.“
Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio je najbolji čovjek sa najljepšim ahlakom. No, iako je bio vođa, savjetnik, prijatelj, otac, zaštitnik i sa svim drugim ulogama koje su od njega zahtijevale veliku snagu i požrtvovnost, bio je samo čovjek koji je osjećao sve ono što i mi osjećamo u svakodnevnom životu. Čitajući njegovu biografiju, vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, često osjećao tugu, a iako je bio hrabar u svojim djelima, osjećao je i strah pa čak i usamljenost misleći da ga je Allah, džellešanuhu napustio u periodu kada mu objava nije spuštana nekoliko mjeseci. Bitno je da čitamo isječke Poslanikovog, sallallahu alejhi we sellem, života. Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, prošao je kroz razna iskušenja u svom životu, no ono što je bitno za nas ovdje jest to da on nije dopustio da ga problemi savladaju. Da, kroz njega prsa prošla je tuga, prošao je strah, prošla je briga, ali on nije dopustio da te emocije ovladaju njegovim mislima u toliko mjeri da ga spriječe u svakodnevnim aktivnostima.
Ono što se danas događa u muslimanskim zajednicama jest pogrešna interpretacija imanskog stanja koja se povezuje sa nečijom tendecijom ka anksioznosti i depresiji. Obično se vjeruje da se sa visinom nečijeg imana smanjuje mogućnost nastanka negativnih misli i strahova, kao i depresije. No, da li je to uistinu tako? Činjenica jest da što je čovjek bliži Allahu, zaštićeniji je od napada ružnih misli i strahova. Što imamo veći oslanac na Allaha, džellešanuhu, lakše nam je o situaciji koja nas muči razmišljati pozitivno i biti poduzetniji. Kroz više ajeta u Kur’anu nas Allah, džellešanuhu savjetuje i naređuje da se oslanjamo na Njega. Navest ću nekoliko izjava o tevvekulu islamskih velikana:
Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.)
Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno da ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)
Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.)
Nakon iščitavanja kur’anskih ajeta i definicije tevvekula, jasno nam je zašto je takva osobina vjernika povezana sa većom srećom na ovom svijetu i zašto je svaka situacija na neki način i olakšana za iskrenog vjernika. Jer je vjernik svjestan Allaha i Njegove moći i za sve se u svom životu obraća jedino svom Gospodaru. Takvo razmišljanje uistinu ostavlja malo prostora mislima koje nagrizaju naš um i cijelo tijelo.
Pa ipak, osjećati razne emocije je sasvim normalan i sastavni dio svakog čovjeka što ovim tekstom želim i reći. Na emocije straha iznenada sam naišla u priči o Musi, alejhiselam koja je iskazana kroz ajete koji sadrže razgovor Muse, alejhiselam i Allaha, džellešanuhu o Musainom odlasku kod Faraona. Musa, alejiselam tražio je svog brata kao pomoćnika izražavajući strah i nesigurnost u pogledu odlaska na dvor. Iako je Musa, alejhiselam direktno ovu zapovijed primio od Allaha, džellešanuhu ipak je osjećao strah i nesigurnost u svojim prsima, a već i sami možemo zaključiti kolika je bila visina imana takvog čovjeka kojem se Allah upravo obratio.
„Gospodaru naš,“-rekoše oni – „bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.“
„Ne bojte se!“ – reče On – „Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.“ (Taha, 45-46)
Na faraonovom dvoru Musa, alejiselam osjetio je ponovno zebnju i uplašio se vradžbina što se navodi u suri Taha, no Allah, džellešanuhu mu je ponovno rekao da se ne boji.
Kada je Musa, alejiselam izveo narod iz Egipta te došao do obale mora ne znajući gdje da ide, bio je sasvim drugačiji čovjek od onog koji je bio na dvoru i plašio se. Ovog puta je pred njim bila naizgled nepremostiva prepreka, no on je „narastao“ do stepena gdje više nije osjećao strah, gdje je bio odlučniji i sigurniji te je rekao kako zna da će mu Allah pokazati put, nakon čega je Allah otvorio more.
Zašto navodim ove primjere? Poslanici su osjećali strah pa kako nećemo mi? Kada je točno postalo negativno pokazati i reći ono što osjećamo? Uvijek se plašimo osuda okoline. Što će reći ljudi, što će reći još bliži nama, naša obitelj? Ovo je posebno vezano uz naše misli.
Ponekad korelacija između visine imana i osjećaja straha i brige ne može biti točna. Tevvekul nas štiti od negativnosti, to smo već iznijeli kao vjersku činjenicu, no mnogi od nas su rođeni sa predispozicijom da osjećaju više od drugih. Još davno su se psiholozi zapitali zašto su neki ljudi zabrinutiji od drugih? Postoji nekoliko teorija, jedna od njih je i da se kemija mozga mijenja nakon primjerice traume što ljude koji su doživjeli neko loše iskustvo neprestano tjera na anksioznost i brigu. Još neki od uzroka na koje mi ne možemo utjecati u svim situacijma jest kronični stres, ali najšokantnija teorija zapravo je ona u kojoj se misli da su neki ljudi jednostavno rođeni s tom podložnošću. Istraživanje je rađeno na bebama koje su u djetinjstvu imala jake reakcije na drugačije situacije.
U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje.
Netko bi rekao vjernik ne smije biti anksiozan, depresivan, ma ni samo tužan, ali svako je ljudsko biće u nekoj situaciji u životu podložno određenim emocijama i stanjima, a neki od nas su i rođeni sa takvom vrstom odgovora. Ono što želim reći, to je normalno. Ono što ne bi bilo normalno za čovjeka jest da očekuje od sebe i drugih da je stalno sretan, neustrašiv i pun energije i elana. Mnoge nam naše emotivne reakcije zapravo govore o onom skrivenom u nama. Tuga, lijenost, bijes su, ako se pravilno shvate i osluhnu, naši saveznici u borbi sa samima sobom.
Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna. Sva ova stanja nisu bila strana onom koga slijedimo. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem nas je uputio na učenje dove kojom se utječemo Allahu od strahova, panike i tuge koju sam gore spomenula. Mnogo struja će proći kroz naše misli i tijelo. Na nama je da se borimo da neke puteve ostavimo prohodnima, a neke zakrčimo. No, kao i do svega u životu, do određenih stepena trebamo prvo narasti.
Uočavanje problema kojeg imamo, pogrešaka kojih konstatno pravimo prvi je korak ka boljim verzijama sebe. Nemojmo se ograničavati drugima. Pokušajmo misliti na sebe. Allah džellešanuhu utješio je Musu, alejhiselam rekavši mu da se ne boji. Nikada nismo sami. I zasigurno nismo „čudni“ jer se ponekad bojimo i više brinemo, a vjernici smo.
Piše: Nermina Piragić Hadžović
