-Rasprava je dokazivanje ili izlaganje mišljenja koje je potkrijepljeno dokazima i argumentima. U Kur’anu se na nekoliko mjesta govori o raspravi: upotrijebljen je izraz džidal ili rasprava, na drugom mjestu izraz tuhadždž – prepirka i izraz mura’ – određeno mišljenje.
Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: „..ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati.” (El-Kehf, 54.)
-Međutim, Allah poziva čovjeka u iman (vjerovanje) i slijeđenje Njegovog zakona, kako bi uredio i prilagodio svoje instinkte i udaljio se od pretjerivanja. Ali, kada čovjek izađe iz okvira vjere i imana, tada ti instinkti u potpunosti ovladaju njime, okupiraju njegov razum, potčine ga, ovladaju njegovim organima i tada im on u potpunosti udovoljava; zauzmu srce i on postaje njihov zarobljenik. Na takav način čovjek skreće sa pravog puta, kao i sa osnovnih sredstava koje mu je Gospodar dao da bi ostavrio svoj cilj.
Postoji i oblik pohvalne rasprave. Ovakav oblik rasprave spominje se u Kur’anu, u ajetu u kojem se preporučuje najljepši oblik rasprave: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.” (El-Ankebut, 46) Pohvalna je ona rasprava koja potpomaže istinu i njoj vodi, uz iskren nijet i koja se odvija na ispravan način. Raspravljati se na najljepši način znači temeljiti raspravu na znanju i jasnom dokazu, uz lijep ahlak i blagost, lijepim riječima, a cilj ovakve rasprave jeste afirmisati istinu, istaknuti je i uljepšati.
Na drugom mjestu Uzvišeni govori o znanju: “Vi raspravljate o onome o čemu nešto i znate, a zašto raspravljate o onome o čemu ništa ne znate? Allah zna, a vi ne znate!” (Alu Imran, 66)
Kada je u pitanju pokuđena rasprava, to je ona u kojoj vlada samoljublje, slijeđenje i zadovoljavanje niskih strasti i želja za isticanjem.
Ovakva vrsta rasprave često je prisutna među običnim masama, ljudima koji nisu dostigli dovoljan nivo naobrazbe, znanja i kulture, pa tako često vidimo da, kada neko izloži neku temu za raspravu, odmah se stvore dva tabora i nastupa žustra rasprava koja rezultira onim najgorim. Svaka stranka nastoji dokazati svoju nadmoć i da je njeno mišljenje ispravno, a da je mišljenje druge strane u potpunosti neispravno.
Ako u skupu učestvuju više od dva učesnika, tada nastupa anarhija i nered kao na pijaci, gdje se svako utrkuje da govori i tako se glasovi povećaju. Ako jedna strana primijeti da druga strana ima jače argumente, kreće u napad na ličnost sagovornika, ismijavajući ga tako i bježeći od stvarne teme, praveći atmosferu kao da je on pobjednik.
Rasprava, također, vodi i ka propasti pojedinca.
Rasprava je pokazatelj manjka razuma i ona je djelo jezika, a jezik je organ koji će ljude, koji ne budu na njeg pazili, odvesti u Džehennem. Mnogi ljudi svojim jezicima u raspravama nesvjesno srljaju u propast. S tim u vezi Poslanik, a.s., poručuje: ''Dovoljno je čovjeku grijeha da bude uporan u svađi i raspravi.''
-Ono što nam tu još može pomoći jeste svijest o riječima Uzvišenog Allaha kad je u pitanju rasprava sa kršćanima i jevrejima. Allah, dž.š., u Kur’anu poziva na kulturu dijaloga, pa kaže: ''Raspravljajte sa kitabijama na najljepši mogući način.'' (El-Ankebut, 46.) Pa kad sa ljudima drugih religija treba da lijepo razgovaramo, kako bismo tek onda trebali pričati sa svojim bratom, sestrom, komšijom, prijateljem, rođakom, džematlijom?
S druge strane, tu je obećanje velike nagrade onim ljudima koji se klone rasprava. Poslanik, a.s., poručuje: ''Ko ostavi raspravljanje, i ako je u pravu, dobit će kuću u vrhu Dženneta, a ko ostavi raspravljanje, kada nije u pravu, sagradit će mu se kuća u dnu dženneta.''
- Danas je vrijeme takvo da raspravljamo o svemu i svačemu, kompetentni bili ili ne. Rijetko se među nama nađu ljudi koji će u određenom razgovoru reći: „Ne znam, nisam stručan po tom pitanju pa ću šutjeti!“ Uglavnom se svi za sve osjećamo kompetentni i pozvani i onda nam se druženja i razgovori vrlo često pretvaraju u graju, nadvikivanje i sl.
„Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan; neka govori ono što je dobro ili neka šuti.“ (Muttefekun alejhi)
Kada se radi o raspravama o vjerskim pitanjima bitno je istaći da se u raspravu može upustiti samo onaj ko je za to kompetentan, kako ne bi nanio nepravdu istini, a isto tako kako ne bi pao pod uticaj sumnji. Stoga, da bi se upustio u raspravu, nije dovoljno to što je istina na tvojoj strani, nego je nužno biti “naoružan” znanjem, razumijevanjem i poznavanjem etike i pravila vođenja rasprave.
Nažalost, danas smo svjedoci sve većeg broja rasprave bez navedenih stvari koje su nam potrebne. Zato, poštujmo mišljenja drugih, ne vodimo rasprave. Neka naš jezik bude ono o čemu ćemo voditi računa, kao i iman i dostojanstvo. Radimo stvari za koje ćemo, ako Bog da, imati korist na oba svijeta. I zapamtimo: „ Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dok taj narod ne promijeni sebe.“ (Kur'an)
A.Žunić
