Nielsen, koji savršeno vlada “ovdašnjim jezicima”, historičar je takvog kova kakvih je malo u regionu, koji precizno daje znanstvenu analizu jednog od najdramatičnijih razdoblja historije ovdašnjih naroda, neopterećen bilo kakvim politikantstvom, historijskim i svakim drugim revizionizmom koji je poput opasnog virusa zarazio većinu ovdašnje historijske nauke. Stoga je bio i stručni savjetnik Suda u Haagu. Nielsen nas prati i promatra sa skandinavskom racionalnošću, ali i balkanskom emotivnošću. U intervju on govori zbog čega baš takav naslov i zašto ljudi na Zapadu, “nisu mogli vjerovati” u onakav krvavi raspad Jugoslavije.
“Na Zapadu su na Jugoslaviju gledali sa simpatijama, kao svojevrsni pozitivni eksperiment, multietničku i multikulturalnu zemlju i prije nego što se tome počela pridavati tolika pažnja. Država koja se izborila da ne bude “ni Istok, ni Zapad”. Zemlja koja je imala jak antifašistički pokret koji je izazivao divljenje, a suprotstavila se i Staljinu, što se pokazalo kao iznimno hrabar potez. Ljevičarima na Zapadu je Jugoslavija mogla poslužiti kao uspješan primjer u raspravama s desnicom oko ideoloških pitanja, ali i desnica ju je mogla prihvatiti jer su je doživljavali kao “klin u komunizmu”.
Mnogi zapadnjaci su dolazili na odmor na Jadran i bilo im je tamo lijepo, zabavno, ugodno. Bila im je to opuštena zemlja. Nisu razmišljali o političkom sustavu kao kada su odlazili na ljetovanja u Španjolsku u vrijeme Franca ili Grčku u vrijeme pukovnika. Na istoku Evrope, pak, Jugoslaviju su gledali kao na neki uzor kojem su oni težili jer nisu imali taj stupanj slobode i neovisnosti. Većina ljudi nije znala ili vidjela probleme koji su, pogotovo nakon odlaska Tita u 80-ima, sve više nagrizali Jugoslaviju, na način kako je to, na prvi pogled, bilo uočljivo u drugim istočnoeuropskim državama. Zato je za mnoge i na Zapadu i na Istoku bio šok da se jedna takva zemlja uopće može raspasti, a pogotovo na tako ružan i bestijalan način. Bilo im je žao jer taj eksperiment s mnogo nacija, različitih kultura, identiteta i povijesti nije uspio, a činilo se da funkcionira.
Na pitanje da li je Jugoslavija je ipak bila nedemokratska zemlja, on kaže:
“Naravno. Jugoslavija je bila autoritarni, jednopartijski sistem, ali što više proučavam arhive i pogotovo kada se uspoređuje s ostalim istočnoeuropskim državama, mogu reći – nije bila totalitaristička država. No, mnogi na Zapadu nisu ulazili u tadašnje političke i etničke probleme. Ona je bila produkt hladnog rata. Imala je svoj smisao i svrhu. Prolazila je razne faze, od 1945. do 1953. može se govoriti o veoma strogoj diktaturi, ali nakon pada Rankovića zemlja ipak postaje liberalnija. Doduše, neki kažu da je ona već u sebi sadržavala “osnove za raspad”, što se ne smije izostaviti, ali ni činjenicu da su svi njeni narodi u određenom trenutku imali koristi od nje. Sumnjam da bi Makedonci postojali kao narod da nije bilo Jugoslavije, kao što je iluzorno reći da je 1918. mogla opstati nezavisna Slovenija jer ona tada nije mogla računati na bilo kakvu neovisnost ili, pak, Hrvatska na ovoliku obalu kakvu sada ima. Dakle, Jugoslavija je, poput mnogih država u historiji, došla do svog “prirodnog” kraja, ali je ostavila velik trag i pečat, što se vidi i danas jer je toliko godina nakon raspada još uvijek prisutna u “životima” svih njenih naroda”, kazao je ovaj historičar.
Kaže da jedan od razloga te okrutnosti je bila jasna svijest onih koji su je rušili da ruše nešto što je valjalo.
Na pitanje misli da se nije trebala ili morala raspast, on navodi:
“Ne, ona je, kako sam rekao, došla do svog kraja, ali mislim da se nije morala raspasti na takav način. To je ono što inicira naslov knjige – ne to da se država raspala, raspale su se i mnoge važnije, veće i značajnije države, nego baš način na koji se to dogodilo. Mnoge su države propale tijekom povijesti ili došle do svog kraja, pa tako i Jugoslavija, ali to ne znači da su cijelo vrijeme svog postojanja bile loše i samo se čekao njihov kraj. Naime, ako imate solidne temelje neke kuće, onda morate uložiti dosta truda da je srušite. Slaba i ruševna kuća uruši se sama. Upravo tako na toj “arhitektonsko-građevinskoj” osnovi gledam i na raspad SFRJ. Trebalo je rušiti sve ono što je bilo zajedničko, što je povezivalo. Rat je bio strašan jer je trebalo “izbaciti” Jugoslaviju iz svijesti ljudi i pojačati vlastiti nacionalizam ili etničku pripadnost. Daleko od toga da ta država nije imala mnogo problema koji su tijekom vremena bili gurani pod tepih pa kad je puklo, onda je doista puklo. Taj stupanj nasilja i razaranja – pa pogledajte samo što se dogodilo Vukovaru, Mostaru ili Sarajevu – iako možda na prvi pogled zvuči kontradiktorno, dokazuje da je Jugoslavija funkcionirala”, kazao je on.
U knjizi je govorio i tome da današnje političke elite nemaju, kako navodi, ontološku sigurnost, odnosno nemaju kontinuitet na koji bi se oslonili pa ga često i izmišljaju ili biraju krive oslonce?
“Jedna od stvari koje su upadale u oči odmah, s pojavom Miloševića, a potom Tuđmana i ostalih, bila je “potraga za novim Titom”. Ali srpskim, hrvatskim, bosanskim. Što god oni govorili, ili to poricali, mislim da se, kada sve ogolimo, radilo baš o tome. Mnogi maštaju da budu Tito, a pritom nisu Titu ni do koljena. Kritičan sam i prema Titu, on je ipak bio autoritarni doživotni predsjednik, ali ovi prostori ili, ako hoćete, Hrvatska nikad nije imala neku političku ličnost takvog svjetskog formata kakav je bio Tito. On je čovjek epohe”, kazao je.
Dodaje kako je zanimljivo da se danas u Srbiji ponavljaju iste ideje.
“Nacionalizam je bankrotirao. On nije ostvario niti jedan svoj cilj koji je Milošević postavio pred sebe, pa je apsurd da Vučić opet na isti način stalno podgrijava istu politiku koja nosi samo nestabilnost i nepovjerenje oko sebe. Ne kažem da su drugi puno bolji, i Hrvatskoj, vidim, odgovara ratoborni Vučić jer se onda i ovdje podgrijavaju emocije na rat i održava “dežurni neprijatelj”. Uvijek je lakše prebaciti odgovornost na druge i njih okrivljavati za svoje nedaće jer bi onda njihova nesposobnost došla do izražaja”, zaključio je u razgovoru..
