Našu zemlju svake godine napusti na desetine hiljada ljudi. Zvanična vlast nema podataka o tome koliko je građana Bosne i Hercegovine od Dejtona do danas zauvijek zatvorilo vrata i oprostilo se od domovine. Odlaze mladi, ali odlaze i oni koji to više nisu. Jedni nemaju posla, drugi su bijedno plaćeni, treći su svjesni korumpirane elite, koja svako malo oživljava strah od novih sukoba. U protekle četiri godine, prema nekim procjenama, iz BiH se iselilo 150.000 ljudi. Većina ih se nikad neće vratiti.
Uvijek isplivaju problemi koji su me otjerali
Saša Klisarić iz Sarajeva otišao je u Njemačku prije pet godina.
- Roditelji mi nisu ni u kakvoj stranci, nisu imali veza da me poguraju. Za mene nije bilo posla, skoro ništa – kaže.
Živi u zapadnoj Njemačkoj, uči i radi u jednoj velikoj farmaceutskoj firmi.
- Dijasporski kliše! Nije med i mlijeko, mnogo se radi, ali znaš za šta radiš, ljudi te cijene i poštuju tvoj rad. Također, imam vremena i za sebe. U Bosni sam imao više od 30 kilograma viška, sad vozim bicikl, treniram muaj tai - govori.
Nisu mu samo nezaposlenost, nepotizam i korupcija smetali u Bosni.
- Više su mi smetali kolektivna apatija, bezvoljnost da se išta promijeni, iste teme i priče koje se iz godine u godinu vrte ukrug. Ovdje su ljudi mnogo pozitivniji, okupirani su poslom i hobijima – iskreno govori.
Uhvati se ponekad da razmišlja o povratku, nedostaju mu prijatelji i porodica.
- Ali, nakon pet dana provedenih u Sarajevu, jednostavno me sve počne nervirati. Isplivaju isti problemi koji su me i otjerali. Ovdje sam nešto postigao i ne planiram to napustiti – kaže te dodaje da mu se u Njemačkoj sviđa preciznost u svemu što se radi.
Banjalučanin u Kini
Nemanja Savanović vjerovatno je u Šenženu, gradiću blizu Pekinga, jedini Banjalučanin. Profesor je engleskog jezika. Priznaje, nije bilo baš lako privići se na novu zemlju.
- Kinezi ne mare za logiku. Sve je suprotno od onoga kako smo navikli. Ali je, s druge strane, sve dostupno. Posla ima na svakom koraku. Ljudi u BiH se plaše za posao. Oni koji dođu u Kinu da rade, ne razmišljaju o tome, jer znaju da sutra mogu naći novi posao ako danas ostanu bez njega – govori Nemanja.
O povratku u BiH ne razmišlja, kaže da u Kini može pronaći sve što mu se sviđa.
- Ma koliko volio da se to ne desi, vjerovatno ću raditi dok budem mogao i dok budem imao priliku da radim ono što znam i umijem. Nakon toga? Tražit ću novu Kinu - kaže.
Moji su drugovi od Toronta do Tokija
Radosavljević: Život u BiH je poluanarhičan
Sarajlija Ivan Radosavljević priznaje da je jedan od bitnih razloga odlaska bila i negativna klima.
- Mržnja, napetost koja raste. Nisam više mogao gledati drugove koji se pridružuju nacionalno-religijskim torovima i pokušavaju druge uvući u to blato. Bosna mi je odjednom postala tijesna – kaže.
Život u njemačkom Konstancu, gdje radi kao medicinski tehničar, je lijep, pod uvjetom da imate radne navike i civilizirano ponašanje. Ne pristaje na priče “pidžama – radno odijelo”. Ima dosta slobodnog vremena i pristojno zarađuje.
- Nigdje novac ne raste na grani. Treba ga zaraditi. Nema se vremena za pet kafa u toku radnog vremena. Za onoga ko želi miran porodičan život, a pri tome zaštitu jakog, legalnog sistema, Njemačka je idealna država. Sad mi se, s ovog stajališta, čini da je život u BiH poluanarhičan. Ljudska prava zavise od trenutnog raspoloženja moćnika, zakoni postoje na papiru, ne odnose se na svakoga isto – kaže.
U BiH ne dolazi prečesto. Osjeća se kao turista, vuku ga nazad dragi ljudi, prijatelji, mada su mnogi od njih odavno rasuti od Toronta do Tokija.
– Nisam nostalgičan. Grad čine ljudi, a mnogi od njih nisu više u mom rodnom gradu. Tako da ostajem ovdje. Dobar je životni standard, čista priroda i ulice, razvijena ekološka svijest, topli ljudi. Ako je nešto dobro, ne treba mijenjati – kaže Ivan.
U BiH se cijeni samo onaj ko ima dublji džep
Aldin Hećo iz Zenice tražio je posao dvije godine, nije imao mogućnost čak ni da volontira i krenuo je u Berlin. Radi u rehabilitacijskog Klinici za neurološke pacijente.
- Ovdje se mnogo bolje živi nego u Bosni, više te cijene. Zadovoljan sam. Iako smo “auslenderi”, itekako nas cijene. Imamo sva prava kao i svako ko je rođen u Njemačkoj. U Bosni se cijeni samo onaj ko je na višem položaju ili ko ima dublji džep - iskreno govori.
Brzo se priviknuo na bolje i ne razmišlja o povratku. Nikad, kaže.
- Nijemci su kulturni, opušteni. Sve mi se ovdje sviđa. Klinika na kojoj radim, stalno nudi mogućnosti daljnjeg školovanja i napredovanja. To ću iskoristiti i za 10 godina se vidim na što višem položaju - kaže Aldin.
Pariski život pun prilika
Slavko Malešević napustio je rodnu Banju Luku, jer mu je trebao posao. Već 12 godina živi u Parizu, živi pet minuta od čuvene crkve Notr-Dam. Radio je kao knjižar u jednoj od poznatijih privatnih pariskih knjižara, a sad je trgovac knjigama.
- Ovdje je život put prilika, ali pomalo prazan – kaže Slavko.
No, priznaje, za razliku od Bosne, u Francuskoj može živjeti od svoga rada.
- U Parizu možeš da živiš dobro ako radiš samo jedan posao, redovno plaćen. U Bosni bih morao raditi više poslova – kaže.
Priznaje da ponekad razmišlja o povratku.
- Za sada je to samo daleka misao. Moja djeca su rođena u Francuskoj i oni su pravi Francuzi - kaže.
