SLOBODA! To je ono najuzvišenije što smo ostvarili referendumom 1992. godine. Istina, tu slobodu nismo tada ni lako dobili. Morali smo je zaslužiti i izboriti se za nju. Ali, sloboda je kroz historiju čovječanstva jedan od najuzvišenijih ciljeva za koje se vrijedi boriti. Borili smo se i izborili.
Preživjeli smo RAT i dočekali MIR. Ne svi, ostali smo bez mnogih, ali smo napokon dobili nezavisnu državu BOSNU i HERCEGOVINU.
Mir koji smo dobili mi nije značio smiraj. Taj mir jedino je zaustavio smrt. Ali, kada je to na ovom našem trusnom tlu mir značio smiraj. Nikada. Mir je u domovini Bosanaca i Hercegovaca drugi uzvišeni cilj, za koji je proliveno mnogo krvi, ali smiraj nikada došao nije.
BORBA je ono što je došlo nakon mira. A ni borba s bosanskohercegovačkih brda i dolina nikada nije ni odlazila. Borilo se protiv okupatora, protiv tiranije, protiv siromaštva, protiv vjetrova i oluja. Ni naši preci, ni preci naših predaka nisu bili pošteđeni borbe. Borba je jedan od kodova zemlje na kojoj smo stasali i nas kao njenih plodova.
Sjetite se samo one Krležine da niko nikada nije vidio stećak na kojem je bh. gorštak u drugom položaju sem u uspravnom.
Međutim, borbu koju vodimo od dolaska mira, te 1995. godine, sve su prilike da gubimo. Ne zato što nam je ispario borbeni kod. Borbu gubimo jer smo dopustili da nas neko i neki ubijede da je durgdje bolje, a da će ovdje biti samo gore.
Zaboravili smo na riječi Alekse Šantića da sunce tuđeg neba neće grijati kao što ovo naše, bosansko, grije.
Danas je opet 1. mart. Godina 2020, tačno 28 ljeta poslije onog DA na pitanje “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.
Ali, danas od mora do Save, od Drine do Une brojni govore DA odgovarajući na pitanje hoćeš li u Njemačku. Simbolika ili nečiji plan, teško je reći, ali baš ovog 1. marta stupa novi zakon koji olakšava put u Njemačku.
Hiljade Bosanaca i Hercegovaca spremaju se napustiti svoja stoljetna ognjišta. Ostavit će sve i otisnuti se u budućnost koju im predstavljaju kao sigurnu i stabilnu.
Zato danas, na 28 godina slobode i nezavisnosti, slobodan sam postaviti pitanje a zašto nismo otišli 1992. godine. Tada je sigurno budućnost u Zapadnoj Evropi bila sigurnija nego u Bosni i Hercegovine koja ulazi u rat.
Zašto smo ostali. Zašto nas je najveći dio ostao i čekao rat, čekao BORBU za mir, za domovinu. Zašto smo branili domovinu iz koje jedva čekamo da pobjegnemo.
U tom ratu pobijedili smo vojno nadmoćne, odbranili se, pretrpjeli gubitke, ali se opet osjetili kao pobjednici jer smo sačuvali našu domovinu.
Iz kog razloga se danas predajemo pred par mafijaških porodica i priznajemo im pobjedu. Jesmo li svjesni da je njihova pobjeda kraj SLOBODE, kraj BORBE i KRAJ BOSNE i HERCEGOVINE.
Jer, moramo biti svjesni da svaki onaj što danas ode, neće se imati gdje vratiti. Jedan za drugim otići ćemo svi.
Kome ćemo ostaviti naše korijene i sve ono što su naši roditelji, naši preci stjecali. Kome ćemo ostaviti sjećanje na genocid, na šehidde i poginule borce. Kome ćemo ostaviti Bjelašnicu, Treskavicu, Jahorinu, Prenj, Neretvu, Sanu, Drinu.
Razmišljamo li šta nam to nude. Nude li nam da budemo Nijemci, Austrijanci, Šveđani… NE! Nude nam da radimo ono što Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali neće. Nude nam da budemo sluge i radimo sve što oni neće.
A mi nismo narod koji treba biti sluga, jer time ćemo pogaziti i banove i kraljeve i heroje.
E zbog toga se od BORBE odustati ne smije! Za borbu nam ovaj put trebaju pamet, energija i dodatni atom ljubavi prema Bosni i Hercegovini.
Zašto bi išli da služimo, a preci nam kraljevima bili.
Probudimo kod za borbu i odbranimo svoju zemlju, jer bez nje neće biti ni nas, gdje god da živjeli.
Borba za domovinu je borba za slobodu, a samo SLOBODAN zna šta je ŽIVOT!
