Ne vjerujte briselskim isluženim velikodostojnicima, poručuje nam čuveni hrvatski advokat Nobilo. I ne vjerujemo im jer skoro sve što su ovdje uradili u domenu tranzicije naših državnih preduzeća bilo je na štetu naših građana, od kojih navodimo najvažnije, piše oslobodjnenje.ba.
Nametnuli su nam od početka za našu zemlju pogrešan pristup transformaciji i modernizaciji ovih preduzeća, onaj kojim se ona u procesu njegovog provođenja nisu osposobila, niti su se mogla osposobiti, za uspješno, profitabilno poslovanje u novim, tržišnim uslovima privređivanja, što je glavni razlog njihove tranzicije. Na tom pristupu, nažalost, i danas, kad su u pitanju naša preostala državna preduzeća, isključivo insistiraju, tako da će nam zbog toga, kao i zbog izuzetno lošeg od njih podržanog stanja u javnom sektoru naše privrede, u kome caruju partijske zloupotrebe, kriminal i korupcija, trebati najmanje 40 godina da dostignemo proizvodnju i standard građana iz 1991. godine. Da smo ovaj sektor privrede uredili već u prvim godinama tranzicije onako kako je on uređen u zemljama, članicama EU, sad bi penzije naših građana bile veće za 50%, a obaveze privatnih poslodavaca manje za 30-40%.
Insistirali su da ubrzo po završetku rata otpočne sveopšti proces privatizacije naših poslovno umrtvljenih, opljačkanih, tržišta lišenih državnih preduzeća, što je bilo fatalno po naše građane, jer su, zbog toga, ostali bez skoro svih velikih preduzeća (po kojima je BiH bila poznata u Jugoslaviji), a i mnogih preduzeća srednje veličine, sa hiljadama radnika bačenih na ulice.
Nijedno od tih tada, a i kasnije, po zahtjevu briselskih “eksperata”, privatiziranih državnih preduzeća nije ostalo, a ako je ostalo, nije bilo osposobljeno za uspješno, profitabilno poslovanje. Nijedno, dakle, nije bilo uređeno u domenu upravljanja, organizacije, angažovanja i tretmana menadžera na isti način kako su u ovim domenima uređena državna preduzeća zemalja, članica EU. To, začudo, ovim našim “savjetnicima” nije smetalo. Ne smeta im ni sada što postojeća državna preduzeća u našoj zemlji ni po čemu ne sliče državnim preduzećima u EU, jer im i takvim kakvi su obećavaju status kandidata EU.
Ne prestaju da vrše pritisak da privatiziramo i nekoliko vrlo značajnih monopolskih i infrastrukturnih poslovnih sistema, kao što su: Elektroprivreda, Telekom i dr, što niko normalan (poslije privatizacije pariskog vodovoda) u svijetu ne čini, jer monopolske blagodeti trebaju da koriste svi građani, a ne samo privilegovani pojedinci.
Ne smeta im i, moglo bi se reći, da od početka tranzicije podržavaju masovno tajkunsko obezvređivanje i uništavanje naših državnih preduzeća, putem, od njih nametnutog, za nas pogubnog, procesa obavezne privatizacije kojeg Š. Fazlić, bivši direktor Agencije za privatizaciju FBiH, s pravom naziva “piljarskom ekonomijom”. Ta nametnuta nam antiekonomija i naš “piljarski mentalitet” su, po ovom izvrsnom poznavaocu ove problematike, “uništili naša državna preduzeća”. (O ovoj neekonomiji vidi: M. Babić, 16. godina ekonomije bazirane na obezvređivanju i uništavanju državnih preduzeća, Oslobođenje od 17. maja 2014).
Poznato im je ali, po svemu sudeći, izgleda da im ne smeta što se u našim državnim preduzećima primjenjuje partijski umjesto modernog profesionalnog upravljačkog sistema koji se primjenjuje u njihovim državnim preduzećima. Sistem koji je glavni uzročnik partijskih zloupotreba i kriminala u njima, zbog čega ova skoro sva preduzeća u javnom sektoru naše privrede rade sa ogromnim gubicima.
Da im smeta, da to ne podržavaju, zahtijevali bi, ono isto što već godinama zahtijevaju domaći eksperti za tranziciju i korporativno upravljanje: hitnu izradu programa reformisanja i revitaliziranja ovog dijela naše privrede - izradu reformske agende br. 2, o kojoj, nažalost, mudro ćute sve vrijeme. Uopšte je ne spominju.
Ćute o tome i njihovi nalogodavci u Bruxellesu. Ni oni, po svemu sudeći, ne žele da se ova rak-rana, ovo sistematsko uništavanje javnog sektora naše privrede otkloni. Ovo i pored toga što smo ih o tome detaljno informisali. Napisali smo im u kakvom je groznom stanju javni sektor naše privrede i kakve se sve zloupotrebe i kriminalne radnje u njemu partijski moćnici čine. I muk. Nikakve reakcije u vezi s tim. Nikakvog odgovora o tome od njih.
Slično je i sa stanjem u zemlji. O ovim partijskim samovoljama, zloupotrebama i kriminalu zahvaljujući našim tekstovima i listu Oslobođenje svi su kod nas upoznati, ali niko, ama baš niko o tome ne govori, svi o tome ćute - ćute novinari, ćuti televizija i svi njeni kanali i, što je posebno čudno, ćute i intelektualci, o svemu govore samo ne o ovoj tabu temi, tako da ne možemo a da sa tugom ne pomislimo da živimo u zemlji koja ima sve karakteristike kolonije. Samo u koloniji intelektualci ne kreiraju javno mnijenje. Ne kreiraju ga, nažalost, ni kod nas.
Umjesto zaključka, predlažemo, uvažena gospodo, da svojim autoritetom i sredstvima donatora omogućite domaćim ekspertima za tranziciju i korporativno upravljanje da u što kraćem roku izrade: Program reformisanja i revitaliziranja javnog sektora naše privrede, kako bi se u njemu, depolitizacijom državnih preduzeća i eliminisanjem iz njih navedenih negativnih pojava, oslobodili još uvijek vrlo značajni kapaciteti za brži ekonomski razvoj zemlje.
