Iako je s najavama počeo poslije Odluke Ustavnog suda BiH, Milorad Dodik je krila dobio nakon beogradskog samita srpstva i hriščanstva. Očito je na tom skupu Dodik dobio mig da krene na ovaj opasan put.
A mig mu je morao dati Aleksandar Vučić. Radikal, tačnije Šešeljev učenik, najopasnija je mina za društveno-sigurnosni poredak Kosova, Crne Gore i posebno Bosne i Hercegovine. Svjestan gubitka nekadašnje srbijanske pokrajine i ljut što mu Milo Đukanović ne dozvoljava ni promil šanse da izazove sukobe u Crnoj Gori, Aleksandar Vučić odlučio je iskoristiti svog konjića da zatalasa situaciju u našoj zemlji.
Nevino lice lažnog mirotvorca i proevropski orijentiranog političara ne može više nikoga prevariti. To mu je nedavno poručio i Emmanuele Macron, kazavši da dok “Vučić priča o EU, u Srbiji se pita Rusija”.
Ni u Bosni i Hercegovini Vučićeva maska nikoga više ne može prevariti. Otkako je došao na vlast, Vučić mantra o poštivanju ‘teritorijalnog integriteta’, a istovremeno radi na podrivanju i tog integriteta ali i suvereniteta BiH. Mimo protokolarnih pravila, Vučić ulazi u BiH i “jača veze Srba s ove i one strane Drine”.
Taj i takav Vučić, s hipotekom “100 muslimana za jednog Srbina” nikome više nije garant mira i suživota. Aleksandar Vučić jedino može biti i jeste sanjar velike Srbije i dvije srpske države na granicama Drine. Takav Vučić ne bi trebao biti nikakav partner Bosni i Hercegovini.
Jer, Srbija i njen predsjednik godinama su lagali da su garanti Dejtonskog sporazuma i na tim lažima raspirivali podjele unutar Bosne i Hercegovine. I posljednja kriza u BiH pripremljena je u istoj, beogradskoj kuhinji.
No, Vučić i Dodik bi na kraju mogli Srbe s obje strane Drine dovesti u bespuće siromaštva i iscrpljenosti, te im tako dodatno dati argumente da zauvijek napuste svoja ognjišta. Svjesni su i Dodik i Vučić da im pokušaj stvaranja velike Srbije po uzoru na događaje iz ‘90-ih mogu donijeti samo konačan poraz. Zato poručuju da je potrebno donijeti rješenje u interesu mira.
Aleksandar Vučić se plaši ratnog sukoba, jer je svjestan razvučenosti Srbije na tri strane, na tri politička fronta. Zato valjda i priziva podjelu BiH u miru, zaboravljajući da je upravo taj dio države BiH koji želi odvojiti nastao u agresiji, na genocidu, ratnim zločinima i najgorim strahotama Bošnjaka i Hrvata koji su živjeli na prostoru današnje RS.
Uz Vučića, po receptu iz agresije, stala je i Srpska pravoslavna crkva, koja je sve češće u ulozi ratnohuškačkog megafona, umjesto svoje primarne uloge. Takva crkva podriva ustavno-pravni sistem Crne Gore, a nikada nije prestala uplitati se u politička pitanja BiH. Niti je ikada prestala davati blagoslov na razaranje Bosne i Hercegovine.
Primarni odgovor Dodiku, Vučiću i SPC trebala bi biti promjena Ustava. Ali ne raspakivanje, prepakivanje i pretapanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. U obzir više ne dolazi ni Dejton 2. Bosni i Hercegovini zbog njenog opstanka, mira i budućnosti treba Ustav kakav imaju sve moderne i uređene države, a kakav na kraju krajeva imaju i Hrvatska i Srbija.
Kroz donošenje tog novog Ustava neophodno je izmijeniti historijske nepravde nanesene državi BiH u Dejtonu. Dejton je sklapan brzo kako bi se zaustavio rat. Ustav u miru se mora i treba uraditi po postulatima demokratije. Takvim Ustavom olakšao bi se život svim narodima i građanima u BiH.
Tada bi se Vučiću, ali i zapadnom susjedu zauvijek izbili argumenti miješanja u unutrašnjopolitička pitanja BiH.
