"Ja sam zagovornik Bosne i Hercegovine, u svim njenim dimenzijama, etničkim, nacionalnim, kulturnim, jezičkim, ali i pravnim i prije svega socijalnim i društvenim."
Razgovor sa mitropolitom dabrobosanskim Hrizostomom vođen je 2011. godine, a emitovan je na Alternativnoj televiziji.
Vladiko, ima li Bosne i Hercegovine?
Ja sam zagovornik Bosne i Hercegovine, u svim njenim dimenzijama, etničkim, nacionalnim, kulturnim, jezičkim, ali i pravnim i prije svega socijalnim i društvenim. Bez toga bi bilo besmisleno govoriti da li postoji Bosna i Hercegovina, jer država nije samo granica, teritorija, jedna oblast. Država je sve ono što ona treba da bude u odnosu prema svakom čovjeku, najmanjem i najvećem, najškolovanijem i najprostijem, prema svakoj zajednici, bilo da je nacionalna, bilo da je manjinska. Država se mora cijeniti da li postoji upravo tim parametrima. Pravno govoreći, Bosna i Hercegovina danas sigurno postoji, kao međunarodno priznata država, ali društveno govoreći, ona zaista ne postoji, jer u sredinama gdje je jedna nacionalna manjina apsolutna većina, druge nacionalne manjine nemaju šansu. One su apsolutno u zapećku, vrše se sve opstrukcije da se ta manjina ili potisne, utiša, da ne bude uopšte javno prisutna. Mi to ne dozvoljavamo. Borimo se da budemo iako nas stalno stavljaju u neku ignorantsku poziciju, stalno smo opstruisani sa svih aspekata, kulturnih, političkih, ekonomskih, socijalnih. Mi se borimo da pokažemo da, uz našu borbu, Bosna i Hercegovina ipak postoji u domenima koliko se mi borimo i tražimo naša prava. Najbolji dokaz da Bosna i Hercegovina kao društvo ne postoji je u politici gdje stalno čujete da neko traži zaštitu nacionalnih interesa. To je u normalnom svijetu besmilica. Kakvi nacionalni interesi u normalnoj demokratskoj državi? Znači da nisu stvoreni politički ambijenti da svaka nacionalna zajednica ostvaruje normalno svoje pravo kroz zakon, sistem i politiku koja se vodi. Zamislite kada bi u jednoj Americi sve nacije i nacionalnosti tražile zaštitu interesa, gdje bi svijet došao? Međutim, kada postoji zakon, politika, kada postoji njihova sankcija, onda svi imaju pravo. Društveno Bosna i Hercegovina ne postoji, jer njom vladaju tri nacionalna interesa. To su tri potpuno dijametralno različita interesa, ne od danas, ne od juče, već vijekovima. Ja sam bio zapanjen kad sam prije nekoliko godina u jednoj emisiji čuo o otvaranju spomenika prvom turskom vojniku u Kamengradu kod Sanskog Mosta, koji je otvorio reis Bosne i Hercegovine, gospodin Cerić. Bio sam iznenađen da jedna nacionalna zajednica Bosne i Hercegovine, kao što su Muslimani, diže spomenik osvajaču svoje države, koji je 500 godina vladao Bosnom i Hercegovinom, umjesto da poštujemo sebe kao narod. Sa druge strane, to pokazuje koliko su naše nacionalne zajednice razdijeljene. Jedni gledaju u Beograd, drugi gledaju u Zagreb, treći gledaju u Carigrad, odnosno Istanbul, a niko ne gleda u centar. Takva je Bosna bila od vajkada. Nažalost, to su prije svega postigli Turci, a zatim Austrijanci i taj mentalitet razdijeljenih nacionalnih zajednica Bosne i Hercegovine je danas možda dostigao najveći vrhunac. Treba biti iskren pa reći da je to velika šteta za opšte dobro BiH, jer je to danas ipak država koju trebamo stvarati, kao društvo, zajednicu, jednu kulturnu i političku zajednicu, a ne da je rastrzavamo još više nego što je bila. Danas je, nažalost, više svega nego interesa da se Bosna i Hercegovina stvori kao jedna homogena zajednica. Ne bih rekao da smo toliko genetski heterogeni, jer ipak smo genetski mnogo bliži nego što smo različiti. Istorija govori da je u genima i jednih i drugih puno više sličnosti, pa možda i jednakosti, nego što je heterogenosti, ali ipak kulture, civilizacije, religije i politički interesi su učinili svoje da budemo toliko razdijeljeni, da jednostavno Bosne i Hercegovine kao neke države u kojoj se svi osjećamo da smo pripadnici te države, skoro da i nema. To se može vidjeti u svakom segmentu, političkom, kulturnom, jezičkom, religijskom. Oni gledaju da naprave što gore jedni drugima. To je ono što razdvaja naš narod i što šalje lošu poruku našim vjernicima, građanima, ako ćemo govoriti i sa aspekta crkve, vjerske zajednice. Vrlo je loše ako se mi dijelimo samo prema našim nacionalnim apetitima. Ako ja kao Srbin, kao pravoslavni episkop, ne mogu normalno da razgovaram sa mojim kolegama, komšijama, prijateljima, Muslimanima, Hrvatima, onda nisam pravi episkop. Lako je razgovarati sa svojima, treba razgovarati sa drugima, sa različitima. Sa njima dijeliti dobro, sa njima dijeliti iskustvo. Sa svojima je lako dijeliti. To je kao kad otac dijeli iskustvo sa svojom djecom, ali sa svojim komšijom, sa svojim daljnim, to je mnogo važnije. Tako se pokazuje veličina čovjeka.
Odnos prema manjinama je jedinica za stepen civilizovanosti nekog društva i upravo su manjine u Bosni i Hercegovini dokaz te nekadašnje države koja se ponosila svojom multietničnošću. Vi ste sami rekli da ste bili borac od samog početka. Nažalost, po nekom pravilu, u tom trenutku trebalo je da imate kompletnu podršku srpskog političkog vrha u to vrijeme, 1996. godine, za povratak, ali to nije bilo tako. U jednom intervjuu koji ste dali devedesetih godina ste rekli „Republika Srpska lijepo zvuči, ali čim se srpski narod odrekao Bosne i Hercegovine, odrekao se i svog naslijeđa u njoj“.
Da, to je dobra misao. Ne moja, već jednog velikog diplomate, koji je preklinjao i molio tadašnje rukovodstvo sa Pala da ne čine istorijsku i političku grešku, da se ne odriču istorijskog prava na istorijsko nasljeđe imena i prezimena, ako hoćete, Bosne i Hercegovine. Oni nisu razumjeli šta im govori jedan Englez. Jedan mudar diplomata koji je govorio da ime nešto znači. Nomen est omen. Ako se neko odriče imena koje nešto znači, on nanosi veliku štetu sebi, svom plemenu, svom narodu, jer Bosna i Hercegovina je bila država srpskog kao i drugih naroda, prije svega hrvatskog, koji je tada dijelio sa nama ove etničke prostore. Tada nije bilo etničkih podjela kao danas. Mi sve govorimo iz perspektive 20. vijeka, a 19. vijek je bio vijek kada nacionalna osjećanja nisu bila toliko pretežna, već ljudstvo, čast, obraz, čojstvo, junaštvo kod svih građana Bosne i Hercegovine. Zato je velika greška bila odreći se onoga što je istorijsko, jer ne mogu sadašnjost i budućnost biti bez prošlosti. Kako ćete izvaditi temelje, a praviti kuću u vazduhu? Republika Srpska lijepo zvuči, ali to nije utemeljeno na nečemu što je istorijski, politilčki i kulturološki vrlo važno na ovim prostorima. Bilo je mnogo mudro ono što su radili naši preci. Stotine, hiljade godina ovaj prostor se zvao Bosna i Hercegovina i on je pripadao isto Srbima koliko Hrvatima i danas Muslimanima. Paljansko rukovodstvo je govorilo Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Valjda su smatrali da je to suvišno, nego da je dovoljno samo Republika Srpska. To danas lijepo zvuči, ali meni je žao što su napravili toliku grešku na štetu srpskog naroda, jer time su oduzeli pravo srpskog naroda da kažu da je Bosna i Hercegovina jednako njihova kao i drugih naroda u BiH. Oni nisu mogli da uđu u dubinu toga o čemu ja sada govorim. Svi su se zadovoljili samo sa Republikom Srpskom. Nisu znali šta znači odreći se onoga što je suština, a to je Bosna i Hercegovina. Istorijska, geografska, politička, kulturna sredina u kojoj smo mi živjeli kao narod, jednako sa drugim narodima u Bosni i Hercegovini. I to je bila greška. Međutim, nisu razumjeli. Oni su mislili da radim protiv interesa Republike Srpske, da sam izdajnik srpskog naroda, ali vrijeme je pokazalo ko je bio u pravu.
Koliko Vama, kao predstavniku jedne manjinske zajednice, ta politika koja odvaja etničko u granicama, da je Srbima mjesto samo u Republici Srpskoj, a za Srbe u Federaciji možemo, a i ne moramo toliko da brinemo, odmaže u današnjem radu, od 1996.godine je prošlo već 13 godina,odnosno koliko danas takva vrsta politike koja je, budimo realni, vrlo aktuelna, Vama smeta u radu?
Moram da Vas ispravim, ova sadašnja, aktuelna politika je kudikamo racionalnija u tom pravcu i svjesnija odgovornosti i tu postoji veliki pomak u odnosu na politiku koja je vladala do 1998. godine, itd. Mi imamo dobro razumijevanje i dobru podršku u našim nastojanjima i borbi, ali ovo što nas najviše tangira ovdje u Federaciji je naše apsolutno nepostojanje u pravnom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine. Mi apsolutno ne postojimo za njih. Možda postojimo samo za Sarajevo pred Federalnom vladom koja, možemo reći korektna u odnosu na vjerske zajednice, ali kad se pitalo kantonalne vlasti, opštinske vlasti, pa mi je postojimo za njih. Mi nismo nacionalna manjina, mi smo nacija, konstitutivni narod u BiH, ali mi ni kao nacionalne manjine ne postojimo u nekim sredinama. Jednostavno ne žele da čuju za nas. To je ono što pokazuje kakav je odnos vlasti u Federalnom dijelu Bosne i Hercegovine prema vjernicima SPC i prema srpskom narodu uopšte. To je tragična situacija. To je ono što novinari i mediji iz Republike Srpske ne potenciraju, za razliku od medija iz Federacije koji, za najmanje nešto što se desi u Republici Srpskoj odmah dižu na najveći nivo. Ovdje se strašne stvari događaju da to nikoga ne interesuje, kakav je na primjer odnos opštine Bosanski Petrovac prema SPC. Da upitate moje sveštenstvo, moj narod, mi ne postojimo za njih kao pravni subjekti, kao nacionalna i vjerska zajednica. Dali su jednu donaciju međunarodne zajednice da osvjetle vjerske objekte u gradu. Nas niko nije ni pozvao, za razliku od drugih vjerskih objekata koji svi blješte u svjetlima noću.Tako je svuda. Ali mi prihvatamo čak i takav ignorantski odnos, jednu takvu opstrukciju, ali se borimo ipak koliko možemo i uspijevamo, hvala Bogu, ali uz veliku podršku sad i srpskog naroda iz Republike Srpske i same Federacije BiH, pa mogu da kažem i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u nekim opštinama kao što je Bosansko Grahovo, Livno, Bosanska Krupa, možda posebno opštinska vlast Bihaća se u tome razlikuje jer je kudikamo korektnija u odnosu na druge opštine u Federaciji.
Vaše Preosveštenstvo, oprostićete mi ako je moje pitanje možda banalno. Bio sam tad još uvijek mlad, ali sjećam se iz nekih priča da je period do 90-ih bio izuzetno težak za religijske zajednice u Bosni i Hercegovini. Tada su se religijske zajednice pomagale. Danas religije imaju mnogo veći uticaj. Mislite li da je moguće, a to je možda i pitanje religijske tolerancije, religijskog dijaloga, da uticajne religijske zajednice, u Vašem slučaju u Federaciji, pomognu položaj pravoslavnih vjernika u Federaciji i obrnuto? Da li su takve situacije moguće i da li su potrebne?
To bi itekako bilo za pohvalu i za očekivati. Nažalost, toga nema. Treba da kažem, otvoreno i javno bez imalo suzdržanosti, da toga uopšte nema. Ne postoji na terenu saradnja za opšte dobro vjerskih zajednica. U Sarajevu imamo tzv. religijsko vijeće, koje je formirao Žak Klajn, kao neku zastavicu da pokaže Amerikancima kako je on nešto uspio u Bosni i Hercegovini. Međureligijsko vijeće je obična farsa koje ništa ne radi. Samo se svađaju i možda dijele koju crkavicu koju dobiju od međunarodnih faktora, a mi za njih ne postojimo na terenu. Oni nisu došli da obiđu, da vide kako je, niti da se založe kod svojih vjerskih podorganizacija na terenu, džemata, parohija, župa da jedni druge pomažu. Štaviše, antagonizam se još više osjeća na terenu. Potpuno odsustvo. Kako je moguće da recimo jedan visoki religijski poglavar kaže da nema šta sa mnom da razgovara. Da smo mi sve priče završili. Mi svaki dan možemo i treba da popijemo kafu kao ljudi, kao komšije, kao prijatelji, jer nikad nismo bili neprijatelji. Ja nisam ni sa kim bio neprijatelj. Mogu se do krajnosti razlikovati od nekoga i treba da se razlikujemo, jer to je stvar intelekta, koliko neko može da se nosi sa različitostima, ali nikad nisam bio nečiji neprijatelj. Ako neko kaže, visoki vjerski poglavar, da nema šta da priča sa mnom, ili sa nekim mojim drugim kolegom, onda je jasno koliko je antagonizam na terenu vjerskih zajednica otišao. To što je bilo za vrijeme komunizma, mislim da je to isto bilo nategnuto i bilo je vještačko. Nije to bilo istinsko. Istinska tolerancija i prijateljstvo vjerskih zajednica je bilo ono koje je Andrić opisuje u svojim romanima, pričama, pripovjetkama o Bosni i Hercegovini do dolaska Austro-ugarske. Zlo je krenulo kada su u Bosni i Hercegovini Kalaj i drugi ministari radili na razgrađivanju Bosne i Hercegovine po kulturnom, vjerskom identitetu. Upravo tada sve to počinje. Do dolaska Austro-ugarske vjerske zajednice i te kako su bile kompaktne, jedinstvene, pomagale su jedne druge. Bilo je ratova, ali su vjerske zajednice jedne druge pomagale, imale su respekta jedne prema drugima. Sve je to uništeno dolaskom Austro-Ugarske koja je upravo parolom „zavadi pa vladaj“ i „podijeli pa vladaj“. Nažalost, političari svih religija, svih profesija, svih društava rade na tome da vjerske zajednice budu neka odskočna daska u različitosti. Ne u bliskosti, ne zbližavanju ljudi, već u što većem razlikovanju i udaljavanju i konfrontiranju na kraju krajeva. To se može osjetiti iz svakog razgovora, kad posmatrate dobro i analizirate izjave predstavnika vjerskih zajednica, visokih rangiranih lica, to je ono što osjetite. Ne možete osjetiti dobrotu, koja treba da zaplijeni srce onog što sluša sa druge strane. Čak se nekada treba i svojima zamjeriti, svojim pripadnicima, vjernicima radi dobra onih koji su možda suprotno, preko puta mene, da bi se i ti ljudi privukli dobroti, ljubavi. To je ono što je važno. Mene su mnogi 1996. godine osudili, pa čak i da me ubiju, samo zbog toga što sam ja tražio to zajedništvo, tu ljubav koja je bila prije dolaska Austro-Ugarske. Andrić predivno piše o odnosu sveštenika, muftija, fratara. Mi smo imali divnog fratra u Livnu, pokojnog fra Marka Gela, moram danas da ga pomenem, koji je bio svjedok, faktor i činioc toga dobra u svijetu. On je išao od čovjeka do čovjeka, od kuće do kuće i pomagao ljude, mirio ljude, povezivao ih i zaista sam bio presrećan da sam upoznao jednog takvog čovjeka koji je to radio u toku rata kada to niko nije radio. On je i tada dobro činio i to je bio veliki čovjek. Nažalost, ovih dana se upokojio.
Upravo je taj odnos o kojem Vi pričate, iskrenog prijateljstva a ne prijateljstva pod prisilom i često, možemo slobodno reći, licemjernog odnosa gdje se javnosti predstavlja da postoji neka vrsta dijaloga još uvijek je prisutan i vidi se da upravo među onim dijelom sveštenika koji rade kao manjina u nekim većinskim zajednicama. Činjenica je da sveštenici koji rade u Federaciji Bosne i Hercegovine ili biskup Komarica u Banjaluci i još neki sveštenici koje nisam pomenuo, a koji rade u manjinskim zajednicama, mnogo bolje razumiju jedni druge.
Zato što smo na istim mukama i pokušavamo prije svega kao vjernici, Božji ljudi, kao ljudi istorije i crkve, da nešto dobro svjedočimo svijetu. Zaista, ja to radim punog srca. Niko to ne bi radio što sam ja radio, da Srbe istakne na takav jedan krst, golgotu, da ideš bez igdje ičega, tumaraš po ovom svijetu, da bi nešto postigao. To je bilo iz čiste ljubavi. To isto radi biskup Komarica za svoj narod. Zato je njegova borba za poštovanje. Zašto to radimo? Pa nismo mi ovdje slučajni. Mi smo ovdje poslani božjom voljom i moramo to opravdati. Meni su govorili da idem negdje drugdje ali ja sam rekao ne, Bog je meni dao posao. Ja mogu samo tamo da idem. Zato što je Bog izabrao da u najtežem istorijskom trenutku budem svjedok vjere, ljubavi, dobra, ne svjedok zla. Ja ću se boriti da narodu pomognem, ne samo mom nego i svakom čovjeku. To je ono što treba da radim ja kao episkop i biskup Komarica u Banjaluci, muftija u Banjaluci, da svjedočimo ljudima drugačiji svijet. Svijet ljubavi. Ne svijet politike, mržnje, različitosti. Toga nam je dosta. Ali možemo li mi da svjedočimo i kažemo narodu, pa dobro mi jesmo različiti, ali u različitosti je harmonija i to je ljepota. Zamislite kakva bi bila bašta u kojoj bismo imali samo jedan cvijet. To bi bila dosadna bašta. Ali kad imate hiljadu različitih cvjetova, onda je to harmonija, ljepota. Prema tome, Bosna i Hercegovina kao zemlja različitosti je neminovna. Ne možemo to promjeniti. Ja sam govorio i u ratu govorio da ne možete srušiti četvrti sprat da ne srušite šesti. Mi smo jedna kuća, jedna zgrada koja mora biti kompaktna. Ako na drugom spratu živi Srbin, na trećem Musliman, na četvrtom Hrvat, nećemo srušiti drugi sprat da ostali ostanu u vazduhu. Mora postojati zajedništvo u različitosti. Tako Bosnu i Hercegovinu možemo stvarati i stvaramo je, ali sa velikom mukom i sa mnogo nerazmijevanja. Možda će mnogima ovo zazvučati neprijatno, ali ovo je istina. Ne možemo se mi odreći onoga što je naše, a to je Bosna i Hercegovina. Srbi vole Srbiju, Hrvati vole Hrvatsku, Muslimani, eto po nekoj njihovoj stoičkoj intuciji, oni su simpatizeri Turske, odnosno Istanbula i to je njihovo pravo. To ne znači da mi ne stvaramo svoju državu u svim segmentima, društvenim, socijalnim, kulturološkim, jezičkim, pa ako hoćete i sportskim. Često puta slušam te komentare za koga navijate, onda se po tome ljudi cijene i dijele, da li su za Srbiju, Hrvatsku, Tursku. To je apsurdno. Mi možemo navijati, ja sam vladika pa bih mogao da kažem da navijam za Francusku. Nit’ sam manji, nit veći Srbin, ali navijam za Francusku.
Kada pričamo o ljubavi, miru i toleranciji, Vi ste sami rekli da se to nekima možda neće svidjeti. Kako se izboriti za taj način života u kojem i poštovanja i ljubavi i mira i dostojanstva ima dovoljno za sve a kada su poruke koje svakodnevno stižu iz medija, politike, poruke mržnje koje ponovo zavađaju narode. Kolika je moć religijskih zajednica da se odupru tome?
Nažalost, moć i uticaj religijskih zajednica je nekad potpuno minorna u odnosu na političke stavove koji stoje iza vjerskih zajednica. I to je istina. Ako iza nekih vjerskih zajednica stoji politika i ta zajednica vjerno služi toj političkoj opciji. Skoro smo imali svjedočanstvo iz Sarajeva, Banjaluke, Mostara, itd. Međutim, to će prestati samo ljubavlju. Prema svakom čovjeku. Vi kad dođete kod mene, ja ne treba da pitam kako se zovete. Vi ste za mene čovjek. Ja sa Vama treba da razgovaram upravo ovako. Da Vi mene razumijete šta ja to govorim. Ne da Vas obmanjujem, već da kažem kako treba možda da živimo, ne kako Vi da živite, već kako zajedno da živimo, ne znajući Vama ime. Ali ako ja znam Vaše ime i kako razmišljate ja onda regulišem moj govor i razgovor prema Vašim dimenzijama i uhu. To je opasno. To je šaptanje na uho da se zadovolji Vaša nacionalna, politička dimenzija ili stav. Crkva to ne smije da radi. Vjerske zajednice to ne smiju da rade. Gospod Isus Hrist je rekao, pa i Jovan Krstitelj, šta ste izašli u pustinju da vidite trsku koju vjetar ljulja ili ste izašli da vidite proroka. Svjedok vjere, riječi božje u svijetu mora biti taj koji će čvrsto govoriti, koji će jasno govoriti, koji će imati stavove koji neće možda biti dobri njegovima, ali će biti za opšte dobro. Prihvaćeni, ocijenjeni kao polazišta kako treba da se odnosimo. Isus Hristos nije otišao samo Jevrejima, otišao je mnogobošcima, otišao je demonizovanima i On ih je prizvao. To je uloga svake vjerske zajednice. Da ode drugima i da sa njima razgovara, kontaktira. Ako ja mogu sa Vama, ne znajući ko ste Vi, kao sa čovjekom sjesti i razgovarati, nezavisno hoćete to prihvatiti, ali da čujete barem. Tako moraju razgovarati predstavnici vjerskih zajednica. Nije lijepo da ja to sad iznosim kao neki model ali to je moje poimanje. Ja tako živim. Direktno razgovaram sa ljudima bilo koje vjere i nacije. Jednostavno govorim ovo što i Vama.
Kad se vraćamo u prošlost, Vama su se dešavale jako loše stvari. Bili ste pretučeni. Svi su očekivali nakon Vašeg oporavka i prvog obraćanja javnosti neke riječi koje će biti suprotne od onih o kojim ai sada pričate. Vi ste govorili na isti način. Smatrali ste da država treba da radi svoj posao.
Ja nisam imao pravo ni želju nekoga da optužujem. Rekao sam da država upravo u tom segmentu treba da radi svoj posao, da otkrije počinitelje i otkrili su, hvala Bogu. Da država radi svoj posao, da ih sankcioniše i ništa drugo. Svako od nas danas može biti žrtva terorista ili kriminalaca, bandita, lopova. Niko nije siguran da to danas neće biti, ali zato možemo imati povjerenje u državne institucije. Tu nam treba država. Ako tu država zataji, onda smo mi nezaštićeni i država će postati džungla, onda će svi uzeti oružje u ruke, pa ćemo se braniti. Onda ćeš ti kad osjetiš da ti neko provaljuje u kuću uzeti oružje i ubiti ga. Međutim da država zaštiti svoje građane, da im da pravo, čak i da budu žrtve, ali da budu i opravdani kroz procesuiranje kriminalaca, zločinaca. Ja sam, normalno, imao povjerenje i hoću da ga imam.
Rekli ste da uvijek očekujemo da neko drugi dođe sa strane i rješava naše probleme, iz Zagreba, Beograda ili Istanbula. Koliko je rješenje ove situacije u nama samima? Da li moguće da mi sami dođemo do rješenja za ovakvu Bosnu i Hercegovinu ili nam je zaista neophodan neko sa strane, od naših bližih susjeda do međunarodne zajednice koja izgleda ne misli još dugo da ode odavde?
Niko nama ne može riješiti naše unutrašnje probleme ako mi sami ne budemo spremni i voljni da ih rješavamo, ali ako mi stalno regenerišemo probleme, sukobe, nesporazume, napetosti, onda ne možemo rješavati ništa. Onda nam možda trebaju ti ljudi sa strane da barem održavaju status kvo. Ali ako mislimo da rješavamo probleme i gradimo našu državu Bosnu i Hercegovinu, moramo sami. Nije se desilo u istoriji, osim velikih imperija, da grade neke daleke države. Velika Britanija je to radila nekada. Ona je osvajala čitav svijet i gradila čitave kulture kao što je Indija, kao što su druge velike države, nacije, itd. To je prošlost. Danas to niko neće da radi za nas. Oni mogu da nam pomognu savjetima i to je zaista dosta. Ali naši ljudi, odnosno oni koji preuzimaju odgovornost, moraju to da rješavaju. Nije dovoljno samo osvojiti glasače i vlast, nego treba riješiti probleme. Treba stvoriti nešto iznad problema. Niko nam to neće uraditi, nego to moraju uraditi Srbi, Hrvati u Muslimani i drugi koji sa nama žive u Bosni i Hercegovini. Moramo preuzeti odgovornost, kao što sam je ja preuzeo kao vladika za svaku crkvu, svako selo, svaku parohiju, tako i onaj predsjednik vlade treba da preuzme odgovornost za svaku opštinu, svako selo, grad i sve druge probleme.Vrlo je bitno da oni koji su osvojili vlast putem izbora, što je jako dobro. To je nešto najzahvalnije u Bosni i Hercegovini, da možemo da biramo, da imamo demokratiju. Možemo da govorimo, imamo slobodu. To je vrlo važno i to je veliko dostignuće. To daje šansu da možemo ići dalje. Probleme moramo rješavati mi, odnosno ljudi koji su za to plaćeni, odgovorni politički
Vaše Preosveštenstvo, prije nekih sedam godina bili gost naše emisije. Došli ste tada u Banjaluku i pričali smo upravo o religijama u BiH, mogućnostima, šansama i koliko religije mogu da pomognu BH društvu. Da li Vam se čini da su se od tada stvari promijenile?
Nažalost, ja sam već dotakao temu ali negativno. Nije se puno maklo, čak bih rekao da smo i nazadovali u nekim segmentima. Prvih nekoliko godina nakon rata mi smo imali zaista intenzivne kontakte i međunarodna zajednica je tada organizovala više susreta, razgovora, konferencija, tribina. Međutim, kako su oni odlazili tih susreta više i nema. Mi smo se znali sastati u Banjaluci tokom godine i nekoliko puta. Bilo je interesantno čuti druga mišljenja, sresti se, pozdraviti se, večerati sa tim ljudima. Međutim, kako vrijeme prolazi sve se više zatvaramo u sebe. Gradi se neki unutrašnji program samo za nas i mi smo samo naši. To nije dobro. Ja bih želio da se opet što više viđamo, sastajemo, diskutujemo, pa čak i demantujemo ako treba, žestoko, ali mi je bilo zadovoljstvo sresti ljude kao što su fra Marko, mnoge ličnosti iz Sarajeva, Zenice, Bihaća, Banjaluke, itd. Imali smo 1998. godine jedan susret, razgovor predstavnika svih vjerskih zajednica u Bihaću. To je bilo predivno i kad smo obišli cijeli Bihać posjetili smo i fratra i muftiju, obišli sve bogomolje, itd. Nažalost, toga više danas nema. Susreta je bilo možda do 2002. godine, ali poslije toga sve je zamrlo, tako da danas kontakata skoro i nema osim čestitki koje upućujemo za velike praznike, ako i to uradimo.
Ne vidim neki razlog da budemo ponosni što smo bili jedni od rijetkih koji su odlučili da se ti glasovi čuju, ali evo biću možda patetičan, ja sam se osjećao kao da sam dio neke molitve sa Vama u emisiji. Bilo je jako lijepo slušati sveštenike kako pričaju o religiji i kako šalju zaista sjajne poruke svojim vjernicima, ma kojoj vjeri i naciji oni pripadali, kako šalju poruke drugima. To je upravo ono što ste Vi rekli. Jako me žalosti ako toga više nema. Gdje tražiti šansu za dijalog onda?
Mi smo imali prije 7-8 godina susrete u Sarajevu i bilo nam je rečeno da se ti susreti svedu na neki niži nivo. Da budu parohije, župe i džemati. Da oni budu nosioci tih susreta. Od terena da počnu susreti, ne sa visine. To se nije desilo. Kad smo tražili da se sastanu na trenima sa jedne, druge i teće strane u jednom gradu, ’ajmo reći Ključu, to se nije desilo. Jednostavno nije bilo volje, ja bih čak rekao nije bilo hrabrosti da se susretnemo na primjer u Ključu, Petrovcu ili Bihaću. Svi se boje šta će reći oni njihovi. Imao sam situaciju da sam bio na konferenciji gdje je bio jedan predstavnik vjerske zajednice i samo je ćutao. Ja sam prišao, zagrlio ga i pitao zašto ništa ne govori. Rekao je da se neće smjeti vratiti tamo odakle je došao, jer će to čuti u vjerskoj zajednici gdje služi i zamjeriće na tome, a da je došao samo da ispuni kvotu. To je tragedija. Treba mijenjati naše društvo iznutra, ne spolja. Mi treba da doprinesemo da se naši ljudi, vjernici promijene i da kažu da, mi poznajemo šta naš vladika ili muftija ili biskup razgovara sa vjernicima srpske crkve, islamske zajednice, rimokatoličke crkve, jevrejske zajednice.
Došli smo do pred sami kraj ovog razgovora. Volio bih Vas pitati ako možemo vidjeti ovaj razgovor u idućih 10 godina, kako Vi mislite ili kako biste voljeli da izgleda Bosna i Hercegovina?
Ja bih volio da Bosna i Hercegovina toliko napreduje da čak i ja kao veliki optimista budem zadivljen. Ja sam veliki optimista, ništa me ne može razočarati. Sve muke i probleme koje imamo ja smatram da možemo pobijediti. Kako? Svojim ličnim primjerom, svojom žrtvom. Nemam pravo da kukam, treba da radim, da se borim, da stvaram i onda možemo prije toga učiniti. Ja bih volio da ne čekamo 10 godina, već da koliko je moguće sutra stvari krenu nabolje. Prije svega iznutra, iz svakog čovjeka, svake vjerske zajednice da krene to dobro ka drugome. Ne meni samom, nego svakom drugome. Ako toga dobra nema, to je ono što je meni Bog dao, kao sebe, kao dobro, mi moramo dati drugome. Ako toga nema, onda smo mi kao što kaže apostol Pavle kao zvono koje zvoni, praporac koji zveči, ali ništa od toga nema vajde. Znači treba djelotvorno raditi na terenu i eto ti Bosne i Hercegovine kao države, kao društva. Nažalost, opet da se vratimo, nema Bosne i Hercegovine kao društva, zajednice, kao onoga što treba da bude jedna država, za mene, za Vas, za svakoga. Da budemo i zaštićeni, poštovani, cijenjeni, pred zakonom jednaki. Nema toga. To je razočaravajuće. Međutim, ja sam optimista, vjerujem da to možemo postići kroz jedan drugačiji odnos prema drugome, prema različitome. Ako to ne budemo izgradili onda ništa ne možemo raditi, onda ćemo samo ići dalje i biće veće raslojavanje nacionalnih zajednica i vjerskih zajednica. Biće totalno raslojavanje i onda će možda ispuniti onaj scenario o nestanku Bosne i Hercegovine kao države, zajednice, društva, kao jedne multinacionalne vjerske zajednice.
Vaše Preosveštvenstvo, hvala što ste pronašli vremena da razgovarate sa nama, da se ponovo obratite našim gledaocima. Želim Vam mnogo sreće u Vašem radu i da se obistini Vaš nevjerovatni optimizam i da budete razočarani koliko ste malo bili optimista.
Hvala Vama što ste došli, hvala Vašoj emisiji, Alternativnoj televiziji za sve što sama doprinosi mnogo tome. Neka Bog blagoslovi sve ovo što smo danas kazali pozitivno, a ono što smo kazali ružno neka to ljudi što brže zaborave i izbrišu.
