Dvojica analitičara koji su odlično poznaju politička dešavanja u BiH Kurt Bassuener i Toby Vogel napisali su kolumnu za Foreign Affairs. Oni u kolumni, koju prenosimo u cijelosti, analiziraju američku politiku u BiH.
“Na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini, slike iz ukrajinskih opkoljenih gradova, pokolja i masovnog raseljavanja retraumatiziraju društvo koje nikada nije zacijelilo nakon rata koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije 1991. godine. Bosanci su s užasom gledali rušenje ukrajinskog grada Mariupolja. Ali nakon što su proživjeli opsadu Sarajeva i slične zločine, Bosanci prepoznaju brzinu i brutalnost ruskog rata protiv Ukrajine mnogo realnije od ostalih — i to ih stavlja na ivicu.
Napad ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu dolazi u trenutku kada je zapadni Balkan dosegao nivo napetosti i neizvjesnosti neviđenu decenijama. Etnički nacionalizam prijeti ponovnom destabilizacijom regije, a lokalni politički čelnici manipuliraju najgorim strahovima javnosti. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić preuzeo je blisku potpunu kontrolu nad medijima svoje zemlje i raspiruje nemire u dijelovima Kosova naseljenim Srbima. U BiH, njegov bliski saveznik Milorad Dodik, član državnog Predsjedništva BiH, zalagao se za secesiju dijelova zemlje pod srpskom kontrolom. Sličan savez postoji između Vlade Hrvatske (članice EU i NATO-a) i Dragana Čovića, nacionalističkog čelnika bosanskih Hrvata, koji je pozvao na ono što bi značilo daljnju etničku podjelu BiH. Mnogi Bosanci su na rastuću korupciju, nekažnjivost koju uživaju političke elite i ekonomske teškoće odgovorili napuštanjem zemlje. UN procjenjuje da otprilike 55.000 ljudi napusti BiH svake godine i upozorio je da bi, ako se ovaj obrazac nastavi, stanovništvo BiH moglo pasti na 1,6 miliona 2070. sa današnjih 3 miliona.
Rusija je odigrala ulogu u tim zbivanjima. Putin je poticao separatizam, s ciljem stvaranja poremećaja na granicama Zapada. Rusija je godinama aktivno pokušavala spriječiti i odvratiti težnju BiH za članstvo u EU i NATO-u, tvrdeći da takvi potezi predstavljaju provokaciju. Ruski ambasador u BiH nedavno je ukazao na invaziju na Ukrajinu kao na primjer što bi se moglo dogoditi sa BiH ako teži članstvu u NATO-u.
No aktivnosti Kremlja uveliko su ovisile o tome da lokalni čelnici slijede svoje vlastite planove. Ono što najviše zabrinjava je da su ti čelnici često isti ljudi koje EU i Sjedinjene Države predstavljaju kao svoje partnere u demokratskom i ekonomskom razvoju BiH. Oslanjajući se na šačicu “etnokrata”, EU i Sjedinjene Države dovele su regiju na opasan put, koji bi mogao završiti raspadom Bosne i prekrajanjem granica u cijeloj regiji – od čega se ni jedno ne bi dogodilo mirno.
Nije moralo biti ovako. Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine okončao je rat i dao Zapadu alate koji su mu bili potrebni da spriječi nestabilnost i nasilje i pomogne da zemlja ostane na ujedinjenijem i demokratskijem putu. Ali ti su alati godinama neiskorišteni. Umjesto toga, zapadne sile dopustile su BiH nazadovanje u nestabilnost dok nacionalizam raste u Srbiji i Hrvatskoj. Sada, rat u Ukrajini predstavlja priliku za Sjedinjene Države i njihove saveznike da izvrše davno zakašnjelu rekalibraciju svog pristupa BiH. Zapad se ujedinio kao odgovor na rusku agresiju. Tu istu energiju i pažnju treba primijeniti na Balkan kako lokalni akteri koji imaju koristi od nestabilnosti i ruskog uplitanja više ne mogu držati gušenje države.
Pogrešno povjerenje
Neposredno nakon rata u BiH, Zapad je prepoznao da će morati igrati snažnu ulogu u zemlji kako bi osigurao održavanje mira i da poslijeratne institucije ne daju prednost jednoj etničkoj skupini u odnosu na drugu. Tokom rata, bosanski Srbi, pod kontrolom i materijalno potpomognuti srbijanskom vladom Slobodana Miloševića, pokušali su istjerati nesrbe iz zemlje opsadom gradova i masovnim ubistvima, drugim ratnim zločinima i genocidom. Tokom rata, zločine su činile sve strane, ali oko 80 posto ubijenih civila (i 60 posto od ukupnog broja ubijenih) bili su Bošnjaci.
Ponovo sastaviti zemlju pred takvom traumom i nasiljem među zajednicama bio je zastrašujući zadatak. Da bi se to postiglo, Daytonski sporazum podijelio je zemlju na dvije administrativne jedinice: Republika Srpska, naseljena većinom etničkim Srbima, i Federacija Bosne i Hercegovine, naseljena većinom etničkim Hrvatima i Bošnjacima. Sporazumom je također uspostavljen Ured visokog predstavnika (OHR), koji je imao zadatak osigurati da lokalni čelnici i dužnosnici poštuju odredbe Daytona. NATO je također zadržao snage od gotovo 60.000 vojnika na terenu kako bi spriječio izbijanje nasilja.
Ti su koraci pomogli da se katalizira napredak u ranim poslijeratnim godinama. To je uključivalo stvaranje jedinstvene bosanske vojske, nad kojom gospodari rata i politička klasa nisu imali organsku kontrolu. Otprilike 2006. takav napredak i optimizam koji je stvorio doveli su mnoge na Zapadu do zaključka da alati za provedbu koje je stvorio Dayton više nisu potrebni. Posebno u Bruxellesu zavladalo je stajalište da je Bosna na putu ka članstvu u EU i da više ne zahtijeva ovaj nivo vanjskog nadzora. Prema ovom stavu, izabrani balkanski čelnici željeli bi ispuniti standarde potrebne za pridruživanje EU i stoga bi pokretali reformu iznutra. Danas, 15 godina kasnije, zemlja nije napravila ni korak da dobije formalni status kandidata za EU.
Sjedinjene Države zauzele su stražnje mjesto u odnosu na EU u upravljanju situacijom, prihvatajući uvjerenje Bruxellesa da će proces proširenja EU olakšati tranziciju BiH u funkcionalnu, odgovornu demokratiju. U sklopu toga, u decembru 2004. godine, NATO trupe zamijenjene su manjim snagama EU. Ipak, cilj da bosanski čelnici preuzmu puno “vlasništvo” nad javnom sigurnošću doveo je do slabljenja institucionalne potpore EU i država članica za njeno održavanje. Ipak, Sjedinjene Države i drugi, poput Japana, Turske i Ujedinjenog Kraljevstva, usprotivili su se eliminaciji OHR-a i potpunom povlačenju trupa, što su Francuska i Njemačka predložile. Od tada, broj vojnika EU na terenu stalno se smanjivao sa otprilike 7.000 u 2005. na 600 početkom ove godine. Krajem februara dodano je još 500 vojnika, ali snage su i dalje daleko ispod svog mandata.
Zapadne sile dopustile su da Bosna nazaduje u nestabilnost.
Budući da Zapad više ne pokreće reforme i ne osigurava sigurnost, čelnici etnonacionalističkih stranaka uskočili su kako bi popunili prazninu. Dodik je predvodio, sistemski uništavajući državne institucije, posebice pravosuđe, a kasnije prijeteći de facto secesiji RS od BiH. U decembru 2021. godine zagovarao je povlačenje bosanskih Srba iz zajedničke bosanske vojske, pravosuđa i poreznog sistema. Dodik je sada pod američkim i britanskim sankcijama, uključujući zabranu izdavanja viza i zamrzavanje imovine, zbog svojih nastojanja da potkopa Daytonski sporazum i legitimitet i funkcionalnost države, kao i zbog navodnih djela korupcije radi lične koristi. Unatoč ovoj osudi međunarodnih dužnosnika, njegova retorika ostaje nepromijenjena, a on i dalje poziva Srbe u Bosni da imaju svoju državu. Dodik se referiše na opće izbore zakazane za oktobar. Kladi se da će strategija izazivanja straha i polarizacije njegove političke protivnike – koji su već u nepovoljnom položaju zbog njegove dužnosti – staviti u još manje konkurentan položaj.
Dodik je također pronašao vjernog i pouzdanog saveznika u Čoviću, predsjedniku gornjeg doma bosanskohercegovačkog parlamenta i lideru glavne nacionalističke hrvatske stranke. Čović očito zavidi “vertikali vlasti” koju Dodik uživa u Republici Srpskoj: većinski srpsko biračko tijelo bira srpskog člana Predsjedništva BiH. U drugoj administrativnoj jedinici zemlje, Federaciji Bosne i Hercegovine, birači mogu izabrati bilo kojeg od kandidata za dva predsjednička mjesta. To Čoviću otežava održavanje vlasti. On želi hrvatsku verziju onoga što Dodik ima: formalizirani feud na područjima s hrvatskom većinom. U tu svrhu pridružio se Dodiku u napadu na Daytonski poredak i njegove strukture za provođenje, što je kulminiralo njegovim nedavnim pozivom na “teritorijalnu reorganizaciju” države, što bi u praksi predstavljalo intenzivniji oblik etničke podjele.
Na autopilotu
Čak i dok znakovi opasnosti bljeskaju, politika SAD i EU u BiH ostaje uglavnom nepromijenjena. Čini se da su sankcije Dodiku onoliko daleko koliko su zapadne vlade za sada spremne ići. Tokom mandata predsjednika Joea Bidena, američka se diplomatija koncentrirala na postizanje dogovora o izbornoj reformi, koja bi trebala olakšati državnu funkcionalnost, izborni integritet i provesti nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava, koje su presudile da je trenutni sustav diskriminirajući (naprimjer, isključivanjem građana jevrejskog ili romskog porijekla iz kandidiranja za predsjednika – ili zaista onih građana koji se ne žele uklopiti u okvire triju „konstitutivnih naroda“). U praksi, međutim, reforme bi stvorile virtuelnu izbornu jedinicu za bosanske Hrvate, koji ne žive u susjednoj regiji.
Time bi se Čoviću osiguralo određeno hrvatsko mjesto u državnom Predsjedništvu – a dogovor postoji prvenstveno zato što je prijetio da će spriječiti izbore ako ne postigne svoj naum.
Gostujući američki diplomati također griješe prilazeći BiH tek nakon što se prvo konsultiraju sa Srbijom i Hrvatskom, koje imaju grabežljivi stav prema zemlji. Srbijanska vlada prihvata kopiju ruskog iridentističkog nacionalizma, nastojeći učvrstiti svoju vlast nad Srbima u BiH i na Kosovu i, dugoročno, inkorporirati ih u “srpski svijet”, po frazi koju je koristio srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin . Ipak, nijedan američki ili evropski dužnosnik nikada se nije javno suočio sa srbijanskom vladom zbog ovog ponašanja. Hrvatska je, u međuvremenu, iskoristila svu svoju težinu kao članica EU kako bi potaknula izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje bi omogućile njenim saveznicima da pooštre svoju vlast. Unatoč tome, hrvatsku agendu prihvatile su i Sjedinjene Američke Države i EU, koji se boje da bi, ako ne naprave kompromis s tim čelnicima, mogla izbiti daljnja destabilizacija – a možda i politički usmjereno nasilje. Ovo je daleko od američke politike prije 20 godina, kada je Washington bio predan obrani bh. neovisnosti. Sada Sjedinjene Države rade sa susjednim zemljama koje insistiraju na svom pravu da se miješaju u Bosnu u ime svojih tamošnjih suetničkih zajednica – baš kao što Putin radi s Ukrajinom.
Poziv za buđenje
Još nije kasno da Sjedinjene Države i Evropa promijene kurs i pomognu u sprečavanju de facto raspada BiH. Centralni dio takve promjene politike bio bi preraspoređivanje cijele brigade NATO snaga u Bosnu. Kontingent tih snaga trebao bi biti baziran u Brčkom i oko njega, gradu u sjeveroistočnoj Bosni koji dijeli dvije polovine Republike Srpske. To bi moglo pomoći da se preduhitri bilo kakva nastojanja za neovisnošću — a također i spriječi bilo kakvu preventivnu akciju od strane Bošnjaka. Za NATO je ključno poduzeti ovaj korak prije glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a u novembru o produženju mandata snagama EU, na koje se očekuje da će Rusija (a možda i Kina) staviti veto. Mandat NATO-a proizlazi iz Daytonskog sporazuma, a ne iz Vijeća sigurnosti UN-a, iako se posljednjih godina povezuje s godišnjim obnavljanjem mandata snaga EU od strane Vijeća sigurnosti. Veto bi stoga zakomplicirao situaciju i za NATO. Prije ruske invazije na Ukrajinu, takav se potez mogao smatrati provokativnim. Ali NATO već šalje više vojnika u svoje istočne i sjeverne crte, a članice NATO-a šalju ogromne količine oružja i pomoći Ukrajini. U tom kontekstu, raspoređivanje NATO-a u BiH trebalo bi se smatrati jednako mudrim.
Sjedinjene Države bi također trebale jasno staviti do znanja da će snage NATO-a i visoki predstavnik ostati na mjestu dok BiH ne zamijeni ustav koji je iskovan u Daytonu alternativom koja garantira političku odgovornost i vladavinu zakona. Pokušaji da se ukinu Daytonski alati za provedbu, a da se pritom nije aktivno provodilo njihovo temeljno preuređenje u proteklih 16 godina, pomogli su stvaranju bh. okruženja bez pravila.
Ako Zapad zadrži svoj sadašnji pristup bez ruku, čelnici poput Dodika i Čovića mogli bi potaknuti nasilje kao odbrambeni manevar, suočeni s bijesom naroda zbog njihovih dugotrajnih malverzacija. Ako Washington i Bruxelles ne promijene kurs, oglašavat će svijetu, uključujući i bližnje i daleke protivnike, da je da je pad demokratije na Zapadu otišao toliko daleko da ne može da izazove volju za napretkom čak ni na mjestu koje je nekada uspio izbaviti iz ponora.
Ukrajinci su u svojoj stalnoj borbi natjerali Zapad da posveti skupu materijalnu, političku i moralnu podršku za odbranu svojih proklamiranih vrijednosti demokratije i ljudskog dostojanstva — odmaknuvši ga od više transakcijske vanjske politike. Umjesto da ostane na autopilotu u Bosni i na širem Balkanu i riskira da izgubi još veći kredibilitet, Bidenova administracija bi trebala prihvatiti ovu priliku da usvoji politiku koja će omogućiti da njena djela odgovaraju riječima.
