U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas.
Sud u Haagu je uradio svoje. Imao je greške, ali bez njega mi i danas imali tri istine, tri priče o historiji. Doduše, imamo ih i ovako. Ali sudske presude su ipak neupitne i one će ostati za historiju. To neće nikakva nacionalistička politika u budućnosti moći sakriti. Bez presuda Haškog tribunala Hrvatska i Srbija bi kroz povijest tvrdili da nisu bili umiješani u rat u Bosni i Hercegovini. Ali međunarodni zvaničnici nakon pravomoćnih presuda tvrde drugačije. Tako je i glavni haški tužilac Serge Bramertz nakon presude Stanišiću i Simatoviću uzviknuo da u Bosni i Hercegovini nije bio nikakav građanski rat. Sve ono što je Bakir Izetbegović uništio u Vijećnici da tužimo Srbiju za genocid i agresiju, bolit će nas decenijama, ali Bramertz je ipak rekao jednu veliku istinu.
Dakle, Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove osudilo je bivše šefove Službe državne bezbjednosti Srbije (SDB) Jovicu Stanišića i Franka Simatovića da su sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj čime su postali prvi zvaničnici Srbije osuđeni za to krivično djelo. Haški tribunal je u drugim predmetima da ključni učesnici UZP-a sa istoka, između ostalih, bili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić, Željko Ražnatović zvani Arkan.
Za UZP su presuđeni i zvaničnici tzv. Herceg-Bosne, a na vrhu piramide tog udruženog zločinačkog poduhvata stajali su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko – UZP na našu državu je postojao i sa istoka i za zapada. To nije neka medijska tvrdnja, nego to se činjenično i van razumne sumnje utvrdilo na međunarodnom sudu. To je trajna vrijednost Haaga. Stanišić i Simatović su u smislu prve kategorije UZP-a krivi su za nehumana djela i progon kao zločini protiv čovječnosti počinjeni u Doboju, progon u Sanskom Mostu kao zločin protiv čovječnosti kao i ubistvo i progon kao zločin protiv čovječnosti počinjeni u Trnovu u julu 1995. godine i Sanskom Mostu u septembru 1995. godine.
Prevara u Vijećnici koju je izveo Bakir Izetbegović a na koju su pristali skoro svi bošnjački političari ostala je gorka pilula, koja mori našu savjest, jer se u Srbiji presuda Simantoviću i Stanišiću prešućuje, a ona kao država bježi od svake odgovornosti, bez obzira što spomenuta dvojica nisu bila uključena u UZP kao nekakvi prolaznici, nego kao ključni ljudi službe bezbjednosti Srbije. Oni su bili krvavi Miloševićevi izvršioci. Baš kao što je i ''hercegbosanska šestorka bila krvavi alat u rukama Franje Tuđmana. Dušmani kroz historiju pokušavaju da osvoje Bosnu i Hercegovinu, ali su bh. patriote uvijek bile hrabrije i odlučnije da je sačuvaju. U ratu mi uvijek pokažemo herojstvo i tu nikada nismo zakazali, ali smo nažalost u miru često gubili ono što smo u ratu krvavo odbranili.
