Ahmet Bajrić je i prije jula 1995. godine svojim fotoaparatom zabilježio tragediju Podrinja. U julu 1995. godine dočekao je preživjele učesnike Marša smrti u Nezuku i prognane žene i djecu u Kladnju.
„Ostala mi je u pamćenju fotografija uplakanih sestre i brata u Kladnju. Nisu znali šta im je sa roditeljima. Uspio sam kasnije saznati da se djevojčica sa fotografije udala i živi u Sarajevu, a da je dječak u Australiji“, rekao je Ahmet Bajrić – Blicko.
Ahmet Bajrić je na nagovor Hajrudina Mešića – Hajre kapetana i novinara Hasana Hadžića 1992. godine napustio Austriju i vratio se u domovinu.
„Hajro kapetan mi je rekao da se vraćam jer se u Bosni i Hercegovini piše historija. Nisam se dvoumio. Ostavio sam suprugu i dvije kćerke i vratio se u Bosnu i Hercegovinu. Cijeli period agresije na BiH proveo sam u Teočaku i Sapni. Zahvaljujući mojoj supruzi, koja mi je poslala 14 filmova iz Austrije, fotografisao sam progon i proboj Srebreničana. Od nekih 400 napravljenih fotografija samo jedan snimak nije uspio. Valjda je i to božje davanje“, istakao je Ahmet Bajrić – Blicko koji je kasnije pratio svako otvaranje masovnog stratišta, svaku komemoraciju i dženazu u Srebrenici, te ima na desetine hiljada snimaka.
Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović zahvalio se Bajriću što njeguje uspomenu na genocid u Srebrenici, te je poručio kako je neophodno usvajanje Zakona o zabrani negiranje genocida.
Istog je razmišljanja i Edin Ramić, ministar za raseljene osobe i povratak u Vladi bh. entiteta Federacije BiH, koji se nada kako na čelu Srebrenice više neće biti osoba koja afirmira negiranje genocida.
Na kraju je izložbu otvorenom proglasio Alija Tabaković, probosanski kandidat za načelnika Srebrenice, koji se gledajući u Bajrićeve fotografije prisjetio pakla iz jula 1995. godine. Tabaković se zahvalio građanima Tuzle koji su Srebreničane prihvatili 1995. godine i naglasio kako uprkos geografskoj razdvojenosti građana Tuzle i Tuzlanskog kantona i Srebrenice saosjećanje i istina o genocidu nikad nije izblijedila.
