"Našem zadnjem dajdži bilo je ime Rasim, a zvali smo ga Ćato. Onomad bijaše najpismeniji čovjek u porodici Omerčevića. Mnogim je čitao i napisao pisma i razne depeše; od sudskih presuda, poziva i žalbi, pa sve do običnih dopisnica i ljubavnih pisama. Dadoše mu ime Ćato – pisar. Živjelo se tad od onog što da zemlja i šuma, krave i konji, a djeca su u neimaštini brzo odrastala. Kažu da je naša mati Fatime, sestra Ćatina, bila posebno brižljiva sa svojim osam godina mlađim bratom, i da su odrastali kao mati i sin. Naša se mati prihvati materinstva već u ranoj mladosti, kao da je znala da će ono koje slijedi biti kratko.
Sjećam se da nam je pomagao u gradnji naše prve kuće na Japića Brdu. A kad je naša mati umrla, uzeo nas je sebi da lakše prebolimo veliku dječiju žalost. Povjerio mi je čak i konjske kajase zaprežnih kola; dok je on vinto kola da ne odletimo u provaliju, spuštajući se po strmom putu niz Dženazu, do cazinske pijace.
Pamtićemo te Ćato po tvojoj blagosti, dobroti i smislu za humor, i u onim teškim vremenima kad si nas šalama liječio. Sad znam, da se najviše žaluje za onima koji iza sebe ostave radosti.
I na kraju, dajdže Rasima više nema, a meni je drago da sam i ja Rasim. Ime mi je dala moja mati Fatime, i moje ime postade nešto posebno, jer je nastalo iz ljubavi između sestre i brata."
Rahmetli dajdži Rasimu Omerčeviću, za sve ono što nam je ostavio u amanet. Juso i Rasim.
