Bio jednom jedan vaiz. Čim se popne na minber, podigao bi ruke i počinjao dovom: „Ja Rabbi, podari milost onima koji presjecaju na putu, onim lošim ljudima, buntovnicima, smutljivcima! Podari milost svim kafanskim srcima i onima koji se podsmijavaju s dobrima.“
Rekli su mu: „Mi do sada ne vidjesmo ovakav običaj. Nije plemenito činiti dovu onima koji su skrenuli (s pravog puta)“
On reče: „Ja sam vidio dobro od njih, zbog toga sam učio dovu. Toliko su počinili zla, zuluma i mučenja, na kraju su me spasili od zla i spojili me s dobrim ljudima. Kad god sam se okrenuo dunjaluku, doživio sam mučenje od njih, patio sam, dobio sam batine. Zbog toga sam pobjegao dobrima. Mene su ti loši doveli na ovaj put. Bili su uzrok mojoj dobroti, pa im činim dove.“
Rob se utječe svome Gospodaru od derta i kadera. Žali se na stotine zahmeta koji su ga zadesili, a Allah mu kaže: „Sad si vidio, na kraju je patnja i dert tebe dovela u stanje moljenja Meni i popravila te. Ti se požali na onoga koji te udaljava i tjera od Naše kapije, koji te odvraća od tvog puta. U realnosti, svaki dušman je tvoj lijek, priskrbljuje ti korist kako bi od njega pobjegao, kako bi se povukao i kako bi tražio Allahovu dobrotu.
Zbog toga su pejgamberi bili pod tolikim ponižavanjima i mukama. Patnju koju su oni mučili, bila je puno veća od patnje koju muči čitav svijet. Belaji koji su ih zadesili nisu zadesili ni jednu drugu grupu ljudi.
Ako ti Allah dadne neki zahmet, osaburi i budu zadovoljan. Belaj koji dođe od Prijatelja te čisti. Ako jedan čovjek vidi hajr u belaju, belaj postane sladak. Kada bolesnik vidi da se izliječio, gorak lijek mu biva sladak.
