Najljepši događaji (ar.: ahsenul-kasas) su kazivanja koja govore o stvarnome životu i najilustrativnije dočaravaju koliko je Kur'an živa i savremena knjiga, istovremeno savršena i zbiljska. Allahova Knjiga ne sadrži izmišljene bajke i isprazna nabrajanja, nego istinite pripovijesti, koncizno opisane onako kako su se zbile, tako da budu pouka onima koji ih čitaju, lijek i hrana za dušu i srce. Cijela je sura Jusuf nazvana ”Najljepšim kazivanjem” zbog njenog jedinstvenog sadržaja koji je obuhvatio i opisao životni put od tegobe i iskušenja do veličanstvenoga prebrođenja i izlaza, od siromaštva do bogatstva i izobilja, potom sadrži kazivanja o robovima, običnim ljudima i sultanima, spominje ovaj svijet i ahiret, ukazuje na zlo i na dobro… Cijela sura obiluje mnoštvom pouka, kroz odnose među ljudima, netrpeljivost i zavist koju nose i koja se razvija u njihovim srcima, kroz različite situacije u koje dospijevaju, govori o divnom načinu pozivanja u islam, o iskušenju siromaštva i bogatstva, pohote i ljubomore, tamnice i vlasti, da bi se iznjedrile mudrosti i poruke koje koriste u svakodnevnom životu, piše Saff.ba.
Zavist – otvoreni čovjekov neprijatelj
Prezir i ljubomora prema drugome čovjeku zbog određenih blagodati koje posjeduje i žudnja da iste izgubi predstavlja prostu definiciju zavisti kao jednu od najraširenijih bolesti među ljudima. Zavist je plod uskogrudnosti i zlobnosti srca koja, ako se ne sputa i ne spriječi, navede zavidnika da učini i najgnusnije stvari. To je znao Božiji poslanik Jakub, a.s., kao što je znao i ljubomoru svojih sinova prema njihovom polubratu (tj. bratu po ocu) Jusufu, a.s., te ga je savjetovao: ”On (Jusufov otac) reče: ‘O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu spletku, šejtan je, doista, čovjeku otvoreni neprijatelj.'”(Jusuf, 5.) Iz ovoga je izvučen važan princip u životu, da onome koji je nepovjerljiv i moralno neizgrađena ličnost ne pokazujemo blagodati kojima smo obdareni. Onaj kojem su one date izložen je zavisti zavidnika, a osoba koja se ne drži vjerskoga kodeksa kojim je zavist zabranjena, neće učiniti ono što je naređeno da se ona odagna – spomenuti Allaha, dž.š., i dovom zaželjeti da se blagodat poveća. Jer nesputana zavist navodi na najgore, kao što Jusufovu braću navede da mu najgore spletke skuju: “Ubijte Jusufa (rekoše Jusufova braća) ili ga u kakav zabačeni kraj ostavite, otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti.” (Jusuf, 9.) Ovako ljudi lakomo padaju u grijeh i čine nepravdu, i šejtan im lahko priđe pošto ih je prezir zaslijepio te naivno prihvataju zamku koju im nudi – učinite nepravdu i grijeh pa se onda pokajte i poslije toga bit ćete dobri ljudi. Zaista je spletka šejtanova slaba i providna, jer nepravda neće ostati nekažnjena i niko ne može garantirati da će imati priliku da se pokaje.
Ženska pohota
Nakon iskušenja zavisti kao jedne od najraširenijih bolesti među ljudima, koja je kako su ljudi udaljeniji od vjere i njenih znanosti sve opasnija i zaraznija, kazuje nam Kur'an o jednom drugom teškom ispitu – kako je Jusuf odolio iskušenju strastvene žene, u njenoj kući, pod njenom vlašću… “I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reče: ‘Hodi!’ ‘Allahu se utječem!’, uzviknu on, ‘vlasnik me moj lijepo pazi; a zulumćari neće nikad uspjeti.’” (Jusuf, 23.) Pozivanje Allaha u pomoć najbolji je način da se sačuva od grijeha bluda, zato je dova ‘Allahu se utječem’ prvo što je Jusuf izustio ispred pohotne žene, pa tek ju je onda želio urazumiti – kako da učini grijeh i nepravdu prema vladaru koji je prema njemu dobar i ima njegovo povjerenje!? Iskušenje strastvene žene zaista je veliko kao što je i nagrada za onoga koji mu odoli i odbije grijeh ogromna, kao što se to navodi u jednom hadisu: ”Sedmericu će Allah u Svoj hlad staviti, na Dan kada ne bude hlada osim Njegovog,” pa je, između ostalih, spomenuo i: ”…čovjek kojeg pozove (na grijeh) ugledna i lijepa žena, a on joj odvrati: ‘Zaista se ja Allaha bojim…”’ (Bilježe imami Buharija i Muslim)
I kao što to obično biva, kada se ide ka grijehu, pravi se greška za greškom. Kada čovjek popusti, onda se počinje srozavati i moralno padati… Zato supruga vlasnikova, da bi postigla što je naumila, čini nepravdu prema nevinom, kao što se to obično događa. ”Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti”, reče ona, ”ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?” (Jusuf, 25.) Zalim i grješnik obično potvara nevinoga, a supruga vlasnikova, pošto je nije poslušao u grijehu, osvećuje mu se kaznom, preferirajući kaznu tamnice jer je ona blaža od kazne mučenja.
Način pozivanja
Temeljna poruka koja se provlači kroz gotovo cijelu suru Jusuf je poziv vjernicima da ostanu dosljedni vjeri i življenju po njenim principima, pa makar bili i sami na tome putu. Jusuf je bio sam među nevjerničkim narodom, međutim ostao je dosljedan čuvanju emaneta, daleko od grijeha, pravedan i pouzdan, a takvima je Allah najljepšu nagradu za njihovu strpljivost i dosljednost pripremio. Jusuf, a.s., nije samo čuvao sebe, nego je i druge pozivao Allahu, dž.š.: “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni koje, mimo Njega, obožavate – samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da samo Njemu u ibadetu budete. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 39. -40.) Pred ljudima koje poziva u vjeru on se ne ponosi svojom ljepotom i porijeklom nego Allahovom blagodati prema njemu što ga je sačuvao nevjerstva i učinio ga muslimanom, mada većina ljudi ne poznaje blagodati vjere u Allaha i života u islamu, nego daju prednost prohtjevima prolaznoga života. ”…I slijedim vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.”(Jusuf, 38.) Vidimo da poziv u islam ima svoje pogodno vrijeme, kada će imati utjecaj na one koje pozivamo i kada će nas slušati s pažnjom, kao što Jusuf koristi pogodan trenutak u tamnici i pri pozivu koristi najljepše riječi: “O drugovi moji u tamnici.” Neshvatljivi su osornost i grubost pojedinih ljudi koji pozivaju Allahu vrijeđajući one koje pozivaju, pa makar oni bili vjernici ogrezli u grijehu ili nevjernici. A niz je ajeta koji u imperativu ukazuju na važnost biranja najljepših riječi pri svakoj diskusiji oko vjere ili poziva u islam. Jusuf ih, dakle, poziva najbiranijim riječima, pa nakon što im je kazao divan uvod, poziva ih na razumno rasuđivanje i logiku, upućujući ih na ono što je najveći smisao vjere i života uopće: ”Oni koje, mimo Njega, obožavate – samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da samo Njemu u ibadetu budete.”
Istina uvijek izađe na vidjelo
Divna poruka koju će nam sura Jusuf na kraju iznjedriti je činjenica da je Allah na strani onih koji su dosljedni u vjeri i da će se istina kad-tad objelodaniti. “Šta je s vama bilo kad ste Jusufa zavodile?”, upita vladar. ”Sačuvaj Allahu!”, rekoše one, ”mi o njemu ništa ružno ne znamo!” ‘Sad će istina izaći na vidjelo’, reče upravnikova žena, ‘ja sam njega zavodila, a on, doista, istinu govori.’” (Jusuf, 51.) A za strpljenje i dosljednost na putu islama, Allah je sigurnu nagradu pripremio koja vjernicima slijedi nakon prebrođenih iskušenja: “I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio; milost Svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne uništavamo nagradu onima koji dobra djela čine. A nagrada na onom svijetu bolja je za one koji vjeruju i koji se Allaha boje i grijeha klone.” (Jusuf, 57.) Također, nakon teškoće na teškoću sigurno je izlaz blizu i slijedi olakšanje, na što nam aludira Allahov govor jezikom Jakuba, a.s.: “Nije tako (da su mu drugoga sina Benjamina ostavili u Misiru jer je bio kradljivac)”, reče Jakub, ”u dušama vašim ponikla je zla misao, a lijepa je strpljivost. Nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je.”(Jusuf, 83.) Ovo je pravilo kazano i u drugim ajetima: “Pa, zaista, s mukom je olakšanje, zaista, s mukom je olakšanje!” (El-Inširah, 5.-6.) U suri Jusuf je ova pouka, kao i niz drugih pouka za koje ni približno nema prostora da navedemo, iskazana istinitom pripoviješću onako kako se desila, da bi nam bila vodilja u životu i stalna potvrda da je Allahova odluka konačna.
