Kako izgleda raditi “na crno” u Bosni i Hercegovini, posvjedočila je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Travničanka, (ime poznato redakciji), koja je nekoliko godina radila na taj način, bez ugovora, plaćenih doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje i bez ikakvih prava.
“Naravno da se osjećaš jadno. Tad sam bila mlada majka. Htjela sam osigurati bilo kakvu egzistenciju svom djetetu. Tad je bilo još vrijeme, ima ga i sad, ali eto malo je bolje, kada su (poslodavci) živjeli na tom principu – ‘hoćeš – nećeš, uvijek ima neko drugi, neko u goroj situaciji, koji mora pristati na te uvjete”, priča.
Ovo iskustvo doživjela je prije desetak godina u jednoj travničkoj privatnoj firmi u poslovnom centru. Pristala je za početak da radi, kako kaže, bez osiguranja i prijave, zbog situacije u kojoj se našla.
“Budući da sam prije toga ostala bez posla i da sam u međuvremenu dobila dijete, bila sam primorana i pristala sam na te uvjete. Čak je i plaća bila dosta niska. Ali, nadajući se da će to biti bolje, da će to osiguranje doći samo po sebi i da će mi rasti plaća. Nažalost, pokazalo se da živim u zabludi. Dakle, radila sam tri godine, bez ikakve prijave, za istu plaću. Plaća mi se nije povećala ni za 50 konvertibilnih maraka. Onda, nakon određenog vremena, kad sam stvarno vidjela da nema smisla, tražila svako malo da me prijave. To se nije dogodilo”, kaže ova radnica, čije je ime poznato redakciji Radija Slobodna Evropa.
Slobodni dani nisu bili plaćeni, godišnji odmor trajao je najduže sedam dana i to uglavnom oko praznika.
“Kad mi je stvarno ‘prekipjelo’, kad stvarno to nisam mogla trpiti, kad sam vidjela da me ‘zavlače’ iz mjeseca u mjesec, dala sam otkaz. Tada su mi ponudili da me osiguraju, što naravno nisam htjela! Nakon toga sam dobila novo zaposlenje, gdje mi je uvjet odmah bio osiguranje od prvog dana, tako da nikad više nisam radila neosigurana”, kaže ona.
No, mnogo je onih koji su pristaju na rad u neformalnom sektoru, da bi barem imali kakvu-takvu zaradu, što je pokazala i pojačana kontrola Federalne uprave za inspekcijske poslove.
“Ove godine za prvih devet mjeseci, kantonalni inspektori i Federalna uprava za inspekcijske poslove evidentirali su novih 5.005 novih radnika na crno”, kaže za Radio Slobodna Evropa Elmir Ramić, glavni federalni tržišni inspektor.
“Tu su propisane različite kazne. Za radnika, recimo, kazna je 200 konvertibilnih maraka (oko 100 eura) i izdaje se zabrana radniku da radi. Za pravna lica je veće kazna”, objašnjava Ramić.
Poslodavac za svakog radnika sa kojim nije zaključio ugovor o radu i nije izvršio prijavu na obavezno osiguranje, prema Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine, treba platiti najnižu kaznu od 500 konvertibilnih maraka (250 eura) do najviše 2.000 konvertibilnih maraka (1.000 eura).
Zakon o radu u Republici Srpskoj propisuje nešto strožije kazne, tako da poslodavac kod kojeg inspekcija nađe neprijavljenog radnika, treba platiti od 5.000 (2.500 eura) do 20.000 konvertibilnih maraka (10. 000 eura).
No, kako u pojedinim slučajevima izgleda posjeta inspekcije privatnim firmama, svjedočila je Travničanka, nekadašnja radnica u neformalnom sektoru.
“Jednom kad je došla inspekcija, pitali su me je li to ta firma, a ja sam im odgovorila da jeste. Tada su ‘uhvatili’ dosta radnika ‘na crno’. Tu je ustvari bilo dosta zaposlenika. Bilo je prijavljeno samo onoliko koliko se zakonski moralo, na primjer voditelja na određenom mjestu. Dođu, popišu, uzmu ti ime i prezime, broj osobne. Naravno, čim sjednu u ured kod direktora, ta se imena jednostavno brišu. Da li se davao novac, da li su bili podmićeni, ja nemam pojma. Uglavnom, nikad radnici kasnije nisu bili prijavljivali, niti su kad stizale kazne. Jednostavno je bio uhodan tim te inspekcije i tih firmi”, priča ona.
Kaže još kako se “jako dobro zna koje firme rade na taj način”.
“I nemoguće je kad dođeš u salon, unutra bude 15 radnika i svi se rastrče, da se ne zapitaš što svi trče i što odjednom kad se vraćaju ima ih samo po jedan, dva. Vidi se da su ljudi bježali od inspekcije”, dodaje ona.
MILIONI GUBITKA I ZA BUDŽETE
Siva ekonomija i dalje je veliki problem Bosne i Hercegovine, pokazalo je istraživanje Vijeća za regionalnu saradnju. Prema njihovim procjenama, oko 25 pa do 35 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) Bosne i Hercegovine spada na sivu ekonomiju.
Zbog toga, opet prema procjenama, javni budžeti u Bosni i Hercegovini gube 50 do 60 miliona eura, rekao je, u oktobru, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Nand Shani iz Vijeća za regionalnu saradnju (RCC).
“Najveći broj radnika koji ‘rade na crno’ su u sektoru građevine, poljoprivrede, u sektoru usluga, te različitih zanata i rukotvorina. U nedavnom istraživanju za BiH se vidi da je najveći broj mladih ljudi koji nemaju završene fakultete, sa završenom osnovnom i srednjom školom, koji dolaze iz ruralnih sredina i koje dolaze iz porodica koje imaju određene finasijske poteškoće “, rekao je Shani.
Krivca za problem sive ekonomije i rada ‘na crno’ predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić vidi isključivo u poslodavcima.
“Neki pokušavaju iz poslovne zajednice da okrive radnike, kao što oni rade, a radnici nemaju puno izbora – ili raditi ili boriti se za koricu hljeba na bilo koji način da prehranite svoju porodicu ili čekati pravdu koje nema. Kad kažem da nema pravde, mislim na legalno zaposlenje i koje podrazumijeva poštivanje osnovnih radničkih prava”, navodi Ranka Mišić za RSE.
Kaže kako je Sindikat imao niz akcija, u kojima je uspijevao da smanji broj radnika koji rade ‘na crno’, koji su kasnije bili prijavljeni.
“To je mukotrpan i težak posao. Ono što jeste remetilački faktor je strah radnika ako prijavi, da neće biti zaštićen od strane institucija i da će postati radnik koji ne može nigdje da se zaposli jer se ‘pobunio’ protiv poslodavca koji ga je eksploatisao na vrlo grub način”, smatra Mišić.
Očekivanja ovog Sindikata su da će se novim zakonom o inspekcijama u RS stati u kraj radu ‘na crno’.
Predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH Mersiha Beširović ukazuje na još jedan problem. Naime, poslodavci jedan dio plate isplaćuje na račun u skladu sa Zakonom, a da se drugi dio daju u gotovini. To je definitivno ono što ide pod “rad na crno”, kaže ona u razgovoru za RSE. Beširović ukazuje na još jednu manjkavost sistema, zbog koje na koncu ispaštaju radnici.
“Veliki problem, kada je u pitanju rad ‘na crno’, a definitivno u nekoj formalizaciji to i nije ‘rad na crno’, su ti ugovori na određeno. Jako puno radnika u sektoru trgovine i usluga radi dugo godina na ugovore na određeno i vrlo često se čak i ne bune do onog momenta kad taj ugovor prestane da važi i poslodavac odluči da ugovor ne produži”, navodi Beširović.
U tom slučaju, kaže ona, radnici se obrate ponekad i Sindikatu, bez obzira što nisu članovi Sindikata, sa zahtjevom da im se da savjet vezano za otkaz o radu koji su dobili.
“Međutim, Zakon to ne prepoznaje kao otkaz ugovora o radu, s obzirom da samo njihov ugovor nije produžen. Ti radnici vrlo često nemaju pravo ni da ostvare naknadu sa biroa, nemaju pravo na zdravstveno osiguranje, s obzirom da su prihvatili ugovor na određeno vrijeme, koji tim činom prestaje”, objašnjava Beširović.
A ŠTA KAŽU POSLODAVCI?
Iz Udruženja poslodavaca Federacije BiH osuđuju one privatnike koji dopuštaju neformalni rad i gledaju da na taj način ostvare finansijsku dobit.
“Uvijek i svakom društvu postoje oni koji mimo zakona pokušavaju ostvariti određene benefite za sebe, u ovom konkretnom slučaju radi se poslodavcima koji nezakonitim zapošljavanjem ljudi pokušavaju sebi ostvariti neku dobit”, kaže za RSE Safudin Čengić iz Udruženja poslodavaca BiH, prenosi Fokus.
“Međutim”, naglašava Čengić, “u najvećem broju, ako ne 98 posto slučajeva, radi se o malim poslodavcima, koji preživljavaju od danas do sutra i s druge strane radi se o poslodavcima koji u zadnje vrijeme imaju velike probleme sa obezbjeđenjem radne snage”.
“Imamo veliki broj poslodavaca koji se žale da često prijave radnika, a on nakon tri dana radnik napusti. Jedini način je po našem mišljenju smanjenje doprinosa i poreza, čime će eliminirati razlog kod onih koji objektivno žive na rubu egzistencije, odnosno opstanka na tržištu, da svoje radnike ne prijavljuju”, kaže Čengić.
Već godinu dana Udruženje poslodavaca Federacije BiH traži izmjene niza zakona kojim bi se smanjili porezi i doprinosi, čime bi plate radnicima bile znatno više. Takvu promjenu zagovaraju jer su suočeni sa manjkom radne snage, koja “trbuhom za kruhom” sve masovnije odlazi u razvijene zemlje svijeta.
