Primiti oprost koji je dat nasilu, sličan je osobi kojoj su pokradene najdragocjenije stvari zbog čega joj se cijeli život okrenuo naopako. Nema krevet za spavanje, nema odjeće za nošenje, nema hrane za jelo, ima samo trošne zidove koji ga ne mogu zaštiti čak ni od vrućine ili hladnoće. Kad upita šta može učiniti kako bi počeo ispočetka, kažu mu da upotrijebi sve što je u njegovoj moći da to pokloni lopovima. I svaki put kada postave pitanje – kako da vrate ono što im je oteto – odgovori im se da pronađu lopove i poklone im sve to što su imali. Kad oni to odbiju, rekne im se: “Još uvijek živite ovako, jer ste prljavi i pohlepni i odbijate to podijeliti s kradljivcima!”
U vjerskom rječniku, iznuđeni oprost nas uči da Bog kažnjava zbog zlostavljanja. Uči nas da je naš najveći grijeh osjetiti bol naših rana i biti uzrujan onima koji su nam ih nanijeli. Također nas to uči da će nas Bog iskušati da živimo s korumpiranim, srditim, gorkim sve dok ne prestanemo osjećati ili biti svijesni bola naših rana – ili dok ne prestanemo osjećati bilo kakvu frustraciju ili krivicu prema onima koji su nam nanjeli štetu.
Temeljna poruka oproštaja datog na silu jeste da su milost i praštanje automatski i bezuvjetni za zlostavljače i prekršitelje, ali da su odgođeni i uvjetovani za one koji pate od zlostavljanja i iskorištavanja. Čak šta više, to nas uči da ekstra kaznu od Boga zaslužuju oni koji pate od zlostavljanja ako ne naprave nikakv dogovor ili ne postave uvjete milosti i oprosta zločincima. Dakle, i iz perspektive izliječenja i vjerske perspektive, prinudni oprost nas uči da uopće nisu bitni oni koji pate od zlostavljanja i uznemiravanja, već su samo bitni zlostavljači (njima se posvećuje pažnja).
