Većina Bošnjaka entuzijastično je dočekala pobjedu Džoa Bajdena (Joe Biden) na predsjedničkim izborima 2020. godine. Iako je entuzijazam prema njemu i njegovoj stranci splasnuo, prije svega zbog odnosa prema zločinima Izraela u Gazi, ono što je generalno označavalo bošnjačku politiku, a zajedno s njom i većinsko raspoloženje naroda, su simpatije prema Demokratskoj stranci u koju se uzdalo (ne posve utemeljeno) kao u pouzdanog zaštitnika BiH.
Oni rijetki i sirotinjski lobistički napori i veze koji su pravljeni u i prema Americi ciljali su uglavnom na Demokratsku stranku, dok se na republikance gledalo s mnogo većom skepsom i pesimizmom.
Preoblikovanje politike
No, Tramp (Trump) je sa svojim nacionalizmom i sloganom „America First“ iz temelja preoblikovao i Republikansku stranku i kompletnu politiku SAD. S obzirom na njegove veze s populističkim desničarima u Evropi, kojima se nastoji prikačiti i Dodik, politiku generalnog izolacionizma i nemiješanja u tuđe poslove te tretiranje SAD u vanjskoj politici kao države koja treba nastupati samostalno, gledajući isključivo vlastite interese, a ne kao predstavnika zapadne alijanse, mnogi strahuju da bi s Trampom Bosna i Hercegovina mogla izgubiti svog najvećeg zaštitnika, a predsjednik RS dobiti odriješene ruke da krene putem dugo najavljivane nezavisnosti.
Naravno, ovakvom scenariju se nada upravo i sam Dodik koji je više puta ponovio da će za proglašenje nezavisnosti sačekati pobjedu Trampa, koju je u Banjoj Luci slavio uz koktel i pečenje.
No, da li su ovakve nade, tj. strahovi opravdani?
Ono što se često previđa kada se govori o američkoj politici u BiH i na Balkanu je da je era aktivnog američkog intervencionizma završila još prije više od petnaest godina.
Pad Berlinskog zida i kraj komunizma ostavio je Sjedinjene Države i zapadnu alijansu kao jedinog hegemona u svijetu. Američki politolog Frencis Fukujama (Francis Fukuyama) tada je optimistično predviđao da je došlo do „kraja historije“, tj. da je liberalna demokratija oblik vladavine koji će dugoročno zavladati cijelim svijetom.
Era intervencionizma
Pozicija hegemona u tom periodu osjetila se uveliko i u Bosni i Hercegovini. Sjedinjene Države najprije su svojom vojnom i diplomatskom inicijativom uspjele zaustaviti rat u BiH, kreirati njeno sadašnje uređenje, a onda u prvim poratnim godinama aktivno učestvovati u izgradnji njenih institucija. Nisu se popuštali pritisci da provode reforme ili rješenja koja će voditi ka jačanju centralne države. Ako bi se političari u BiH i usprotivili, prvenstveno oni u RS, tu je bio visoki predstavnik da nametne zakone.
Sve to je trebalo imati vrhunac s Aprilskim paketom ustavnih promjena koji je, između ostalog, trebao uvesti predsjednika BiH koji bi se birao iz Državnog parlamenta, Dom naroda svesti na odlučivanje isključivo o pitanjima vitalnog nacionalnog interesa, entitetsko glasanje svesti na trećinu glasova, proširiti ovlasti Vijeća ministara...
Stranci za BiH Harisa Silajdžića to je bilo malo, a Božo Ljubić sa svojim tek osnovanim HDZ-om 1990. smatrao je da ova rješenja, prvenstveno zbog Doma naroda, slabe poziciju hrvatskog naroda, te su zajedničkim snagama uz dvojicu preletača spriječili da navedena ustavna reforma dobije potrebnu entitetsku većinu.
Dvije godine kasnije i Kosovo je proglasilo nezavisnost, te smo na Balkanu dobili novo žarište, a zajedno s njim i pad entuzijazma SAD da dalje pokušava vršiti pritisak za „nation buildingom“ u Bosni i Hercegovini.
Taj neuspjeh u BiH pratio je i sličan proces u ostatku svijeta. Liberalna demokratija kojoj je Fukujama predviđao prevlast, uspjela se uglavnom proširiti na samo istočnu Evropu, dok su pokušaji „izvoza demokratije“ u zemlje poput Iraka i Afganistana završile epskim neuspjehom.
A gdje je ta BiH?
Petnaest godina kasnije živimo u multipolarnom svijetu u kojem su SAD i dalje najmoćniji, ali, u konačnici, samo jedan od velikih globalnih aktera koji imaju podijeljene sfere utjecaja.
Od projekta izgradnje države preko okeana, popularnih u vrijeme Klintona (Clinton) i Buša mlađeg (Bush), još se u vrijeme Baraka Obame (Barack) najvećim dijelom odustalo.
Sada je raspoloženje američkih glasača otišlo i korak dalje, u pravcu izbora Trampa, koji ne krije da ga miješanje u tuđe poslove previše ne interesira.
Da li to znači da će Tramp sutra reći nešto tipa: „Pa dobro, gdje je uopće ta Bosna i Hercegovina? Ako se ne mogu dogovoriti, neka se raziđu, šta se mene to tiče.“
Moguće, ali ne i vjerovatno, posebno kad se uzme u obzir da će se vanjskom politikom baviti Stejt department na čelu s Markom Rubijom (Marco) koji ima bitno intervencionističkiji stav u svijetu te da SAD zasigurno ne treba novo sigurnosno žarište u svijetu i otvaranje Pandorine kutije jednostranih otcjepljenja.
No, s druge strane su jednako male šanse da će BiH ikad više doživjeti sličan stepen intervencionizma Sjedinjenih Država u BiH kakav je bilježio poratni period te da će doći neki američki mesija da svojim autoritetom i čvrstom rukom uredi sve ključne odnose u ovoj zemlji.
Oni koji se nadaju tom scenariju sanjaju puste snove, jer svijet polako ali sigurno klizi u zaokruživanje globalnih političkih blokova i tipu svijeta u kojem države prvenstveno gledaju vlastite interese.
A vlastiti interes u tom smislu za BiH i Bošnjake je nastojati naći minimalni unutrašnji kompromis kako se postaviti zajednički prema takvim izazovima i stvoriti sebi što jaču poziciju.
Približiti se Trampu
Dosadašnja praksa da se nastoje koristiti vanjski saveznici za pobjedu nad domaćim protivnicima vjerovatno neće više davati rezultate, ako je davala ikakve i dosad.
A svakako ne bi bilo zgoreg pokušati se i približiti Trampovoj administraciji. Ako je Tramp i po čemu poznat, onda je svakako to da je čovjek pragmatik.
Možda je vrijeme prestati se oslanjati na idealističko uvjerenje da je zbog historijske nepravde neko dužan skrbiti u BiH i veću energiju početi trošiti upravo u navedeni pragmatizam.