Prvi maj, Medjunarodni praznik rada, godinama je bio dan kojeg smo čekali i obilježavali sa posebnim osjećajem i radošću.
Radilo se, bila radnička klasa, fabrike bile pune i naši gradovi i sela puni mladosti koja ja sanjala i gradila svoju budućnost u svojoj domovini. Rat je učinio svoje, ali je poratno vrijeme, po tvrdnjama mnogih više uništilo fabrike i radnike nego onaj period i ratu.
Pljačkaške i korumpirane privatizacije u kojima je loša politika svojim ‘odabranim miljenicima’ omogućila da ‘kupe’ fabrike i ono što su generacije desetljećima gradile ostavile su težak trag od kojeg se dugo naša zemlja i društvo neće oporaviti.
Još uvijek nema pravne države da ovo pokuša ispraviti, ali se nadamo da će doći.
Danas više Prvom maju se ne raduje skoro niko. Možda još ponesi tajkun koji je opljačkao radnička dobra, ali je prkos i dostojanstvo u našem narodu i dalje prisutno i želja da se stvari poprave, da se kazne loši političari koji su vodili naše gradove, kantone i državu zadnjih godina i da se otvore nove perspektive za našu mladost koja se treba vratiti u svoju zemlju, umjesto da ih i dalje gledamo kako u tužnim napuštaju svoju domovinu.
