U poslednjih nekoliko dana desila su se dva događaja koja su u ovom trenutku nemaju ništa zajedničko, ali će u narednim mjesecima njihova veza biti i te kako vidljiva.
Elem, u utorak 3. aprila desila se promocija knjige grupe autora „Republika Srpska u odbrambenom ratu“ koji je izdao Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
Nekoliko dana kasnije saznali smo da od septembra u osnovne škole stiže novi udžbenik istorije za deveti, a od naredne školske godine i novi udžbenik za 3. i 4. razred gimnazije sa lekcijama o odbrambeno-otadžbinskom ratu. Kao što reče ministar prosvete Malešević: „Mi želimo da svoju istinu ili naše viđenje proteklog rata prenesemo na učenike u Republici Srpskoj, jer u ovoj državi postoje minimalno četiri istine”.
A šta će učiti djeca u Republici Srpskoj? Pa vjerovatno će učiti istoriju koja je omeđena i definisana knjigom „Republika Srpska u odbrambenom ratu“
Do sada sam čuo da u Bosni i Hercegovini postoje tri istine za četvrtu još nisam čuo, ali to sada nije ni važno. Važno je da će naša djeca učiti našu istinu i srpsko viđenje rata u Bosni i Hercegovini, jer to je odgovor na bošnjačke i hrvatske istine.
A šta će učiti djeca u Republici Srpskoj? Pa vjerovatno će učiti istoriju koja je omeđena i definisana knjigom „Republika Srpska u odbrambenom ratu“, a u njom možete pročitati i sledeće:
Na kraju poglavlja „Građanski rat na teritoriji opštine Prijedor 1992. godine„ kojeg je napisao Boris Radaković na strani 119. možemo pročitati sljedeće:
„Na području Prijedora bila su formirana i tri sabirna centra Keraterm, Trnopolje i Omarska. Kroz te sabirne centre prošlo je više hiljada ljudi, uglavnom muslimana i Hrvata, od kojih su mnogi učestvovali ili bili umiješani u oružane sukobe. Sa njima je obavljeno oko 6.000 informativnih razgovora. Sabirni centri Keraterm i Omarska rasformirani su 21. avgusta 1992. godine, dok je Trnopolje ostalo u funkciji do novembra 1992. godine. Organizovano je više konvoja kojima su ljudi iz sabirnih centara bili prevezeni u pravcima Skender Vakufa, Bugojna, Karlovca i Gradiške.“
E sada zamislite bošnjačku djecu iz Kozarca kako uče da im je dedo, nastradao u „sabirnom centru“ Trnopolje od promaje i sjedenja na hladnom betonu ili u Omarskoj od alergije na gluten u hljebu. Zamislite bošnjačku djecu iz Hambarina koja uče da im je amidža ili daidža nastradao na Korićanskim stijenama, jer se na pauzi, kada je odmarao autobus koji ih je vozio na razmjenu u Travnik, okliznuo i stropoštao niz provaliju. Zamislite sada srpsku djecu kojoj nije jasno zašto su u Prijedoru za ratne zločine osuđena 54 Srbina, a masovnu grobnicu Tomašica opažaju isključivo kao ekološki problem.
Zamislite!
U poglavlju „Muslimanske ofanzivne akcije na području Sarajeva- suprostvljeni narativi“ autor Predrag Lozo na stranici 167 kaže:
,,Sarajevsko-romanijski korpus bio je opkoljen spoljnim muslimanskim obručem. Armija BiH držala je Igman i Bjelašnicu, Treskavicu i Ivan Sedlo, Goražde i Trnovo, Kladanj i Visoko. Pod neprijateljskom kontrolom bile su ključne komunikacije od Sarajeva ka unutrašnjosti, sa izuzetkom pravca prema Palama. Posebno kritična bila su dva pravca, prvi od Olova i Breze ka Semizovcu i Ilijašu, a odatle ka Vogošći, i drugi od Goražda i Prače ka Podgrabu i od Trnova ka Grabu, Krupcu i Sarajevu”.
Zamislite sada srpskog učenika kako saosjeća sa svojim ocem, ujakom i stricem koji su od 1992. do 1995. bili u okruženju muslimana. Dosađuje im pitanjima kako su se snadbijevali hranom, vodom, gasom, municijom, oružjem, sanitetskim materijalom, tako opkoljeni. Da li su nemoćno i čežnjivo gledali prema majci Srbiji, koja nije ratovala, a od koje su očekivali pomoć. Zamislite, sada bošnjačkog učenika u Srebrenici kako s gađenjem gleda na svoj narod koji je četiri godine držao u okruženju Srbe oko Sarajeva.
Zamislite!
Ima tu i poglavlje na strani 121. „Opština Doboj od višestranačkih izbora do septembra 1992. godine“ koju je napisao Mirko Cvijanović u kojem nema ni riječi o „osobađanju“ sela Donja i Gornja Grabska maja 1992. godine kada su streljano preko 20 bošnjačkih civila.
Zamislite sada srpsku djecu kojoj nije jasno zašto su u Prijedoru za ratne zločine osuđena 54 Srbina, a masovnu grobnicu Tomašica opažaju isključivo kao ekološki problem
Publikacija „Republika Srpska u odbrambenom ratu“ je veoma obimna, preko 500 strana i treba imati vremena i stomak da se sve to pročita.
Ovo nije istorija Republike Srpske, ovo nije istina o Republici Srpskoj, ovo je sr(b)ska istorija pisana za sr(b)ske nacionaliste i nipočemu se ne razlikuje od socijalističke istorije koje se autori ove publikacije toliko gnušaju.
