U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas.
Kada se lomila sudbina Bosne i Hercegovine i ostalih republika bivše Jugoslavije i kada je tadašnji srbijanski vrh htio da uvede vanredno stanje i JNA-u dadne svu vlast u ruke, na putu Slobodanu Miloševiću i srpskim nacionalistima stao je Bosanac Bogić Bogićević. "Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji'', rekao je Bogićević nakon što je rekao NE. Tridesetak godina nakon toga, Bogića Bogićevića je prevarila sarajevska Trojka, koja ga je iskoristila i izdala, pa na kraju nije postao gradonačelnik Sarajeva. Lekcija koju je Bogićević očitao Miloševiću ali i nacionalistima svih boja i dezena danas se samo spominje sa sjetom, jer u današnjoj Bosni i Hercegovini imamo upravo Srbe, Bošnjake i Hrvate po profesiji, po zanatu. O tome je također govorio Bogićević: ''To što pripadam srpskom narodu nikada nisam pretvorio u svoju profesiju ili svoj zanat. Danas, nažalost, u Bosni i Hercegovini veliki broj ljudi je svoju naciju pretvorilo u svoju profesiju a mržnju u zanat. I na tome dobro radimo 25 godina, što vodi iz katastrofe u još veću katastrofu".
Ovih dana se vodi polemika koju je svojim glupavim izjavama izazvao Igor Stojanović, SDP-ovac kojeg su u Domu naroda Federalnog parlamenta kao srpskog predsjednika/potpredsjednika, između ostalih, izabrali i profesionalni Srbi HDZ-a Dragana Čovića. Imaju sarajevski esdepeovci taj nadobudni stav, sa željom da čitavom svijetu dijele lekcije – sindrom umišljenosti zvan Zlatko Lagumdžija – pa upadnu u zamku malograđanštine i političke plitkosti. Stojanović je tako poredio džamiju i državu, što je samo po sebi budalaština, pa onda se počeo vaditi nakon što su ga SDA i DF jurišnici uhvatili na lijevoj nozi. Sve se to lomi, ne zbog Stojanovićeve opšte praznoglavosti, nego zbog grčevite borbe za vlast, od koje SDA ne odustaje. Ne zato što oni vjeruju u neku državu ili demokratiju, nego u sistem koji im je omogućio bogaćenje i status u društvu i naravno da im je džamija plašt kojeg će bez problema ogrnuti kako bi zadržali poluge moći. SDA-u je silazak s vlasti ravan odlasku u džehenem, a Islamska zajednica, pod krinkom vlastite odbrane od likova poput Stojanovića, u stvari brani i vlast koja nas je unakazila.
Ima u nas u Krajini tih profesionalnih, recimo, Hrvata, pa u Goraždu isto tako, što je čista zloupotreba etničkih izbornih propisa kojima je naša država opterećena. Ili kako tretirati da Dodikova Bošnjakinja, po imenu Srebrenka Golić, vodi Vijeće naroda u RS-u, nego kao zloupotrebu... HDZ već decenijama zloupotrebljava taj etnički institut u Kantonu 10 itd. Brojni su primjer u kojima su neki političari po profesiji, po zanatu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Nažalost, to je praksa zbog nakaradnih izbornih pravila, u kojima etničko je nadređeno građanskom, odnosno osnovom postulatu demokratije. Mi imamo jednu vrstu etničke demokratije koja sputava čitavo društvo, a evo, posljednji od tih primjera je i Refik Lendo, SDA-ov osigurač federalne vlasti. To što Lendo radi, HDZ radi već 30 godina, ali niko iz čuvene ''građanske'' Trojke o tome sada ne smije ni progovoriti.
Igor Stojanović nema pravo dijeliti lekcije nikome o građanskom društvu ako ima jedne kriterije za HDZ, a druge za SDA. Neka pita bi li Lidija Bradara potpisala novu federalnu vladu bez HDZ-a. Jasno da je Marinko Čavara blokirao izbor Vlade FBiH po naredbi HDZ-a. To niko iz Trojke ne smije spomenuti. Ne smije taj isti Stojanović upadati u zamke koje SDA čeka kao vlastito bure za pranje grijehova. Ali on će to očito nastaviti raditi jer boluje od spomenutog sindroma umišljenosti Zlatka Lagumdžije i nikada neće biti poput Bogića Bogićevića koji je svima pokazao šta znači biti čovjek, Bosanac i Srbin, ali ne po profesiji na koju vas izaberu HDZ-ovci Dragana Čovića.
