NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO
Mati moja: Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.
U mejtefu, u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj, ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila što dušu vadi iz žila roba božijeg.
Djevojkom, s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom i preko sokaka, zavrnutih dimija, rumenim je listovima trepetala,
aldrmom grbavom pod kućom mokrim je nanulama klepetala,
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske, na njegov dlan.
Na dan petput je od svog Allaha iskala taj da joj bude mlad i pitom ko softa,
i ko kadija, pametan.
Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
»Kolika je duga zima bila...«
Na pjesmu: mjesečinu, na dlanove:
čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin, na dahu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine duvak paučinast,
ucvao zlatima, bogatu udaju:
Te ićindije, Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima, siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strepnja presiječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
»Tako ti velikog straha i milosti, on da mi bude dobar i ugasan, i ne odmiče me u daleku tuđinu, i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«
Premrlo krto joj tijelo u feredžu, u kabur tijesan, slijep, zagušljiv staviše.
Ko ranjeniku, glavu joj bijelom tulbentom zaviše.
Ko s ovim svijetom, s rodnom se kućom i plahim Šumećem u Šumeću suza, majci na prsima, rastajala.
Ko mejita, obeznanjenu je u fijaker unenoše,
i dva je ata, ko na onaj svijet, zanesenu ponesoše
i ko kadifu bijelu
i kap rose sabahsje mom je ocu donesoše.
Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri ped njim oči,
Nikad mu više u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa, nit kadija!
Pred svitanja, prigušiv dah i lampu, uz mrtvi sokak batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom, kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca, Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela, zalud ga je,
zalud dočekivala:
Sljepočice nikad joj ne dirnu dlanovima dragosti, već je istrga kliještima požude.
Poslije svakog poroda, šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.
»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.«
Allaha je zazivala – svakoga klanjanja.
Na tespih žut: suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove:
žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin, prstom svoje milošte, otrese s njene zvijezde sudbine rosu vedre rumeni, nur u pomrčinama:
Te noći, ja joj se rodih:
sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždanima.
Ko pjenom smijeha, sapunicom je omivala butiće mi rumene, ko u dušu, u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir, na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila – ko jablan uz vodu, i da joj ubijelim, urumenim ko djevojka pod šamijom, i
da joj upitomim ko softa pod ahmedijom,
da joj ne budem kockar ni pjanica,
nego sve škole da joj izučim, i da joj budem učevan i ljudevan i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova,
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza, koja ne zna na čem žito, na čem vino raste, o kojoj se prvi momci izlaguju petu da su joj i pletenicu vidjeli, o kojoj krmeljive ebejke šapuću ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu bajramskih slastima da joj zalijem, pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji sofrom raspjevanom,
nevjestom svjetovanom, a kad joj od sreće i godina ohlade kapci očinji, ja, vid joj očinji,
na svojim da je rukama, sretnu i mrtvu, u kabur meki položim ko u dušek džennetski, zemlji i Allahu njezinom da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija, u ocu muška pomama – kućni hajduci vukodlaci – kuću i dušu joj ko vode rastakahu, dok jedne noći dođe poplava, odnese zemlje i kmetove, a zadnji dukat, što joj ostade, zadnje zrno bisera, zadnji ćilim pojede rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo i gola čerga postasmo, plašljiva, kirajdžijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu memla joj je progrizala zelena dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi tjemena nam je nesvjesticom sisala. A ona, ko zemlja pregladnjela, u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila da joj u školi ne krijem golih laktova, a kad joj se vraćah s knjigama, s glađu u mozgu, sa zimom pod noktima, dva mi je promrzla krompira gulila i nekakvu mi pticu bajala koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim i na put pravi da joj iziđem...
I treći, put, baš kad je sreću tu ko porod očekivala,
Allah joj njezin, mrakom svojih strahova, ko mrkom čohom oblaka, potrpa njenu zvijezdu sudbine:
Ne bjeh joj gojeni kućenik, već čudnovat kockar i pjanica, za srce ja je ujedoh:
Svoj život bacih na kocku i pjanstvu slobode svaki svoj živac, ko žednu usnu, predadoh...
Za mojim krivim petama i progledalim hlačama, prašinom svjetskih drumova. tužno, ko ovca za izgubljenim janjetom, išle su njene usne i oči posivjele: »O sine, sine, sine nesretni, bunom mi se otrova i na put krivi zabasa:
Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama Srušiti nepravdu-planinu?!«
O majko, majko, majko presretna, na pravi put sam ti, majko, izišo:
Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?
On nam je pokornu miloštu donosio, u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.
Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno. vižleta preplašenog, rumenog Jovana?
U djetinjstvu, u zelenim maglama, dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik, sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini – ja i Jovan goli u dušama, goli na konjima, žilave grive smo uz zelene obale stiskali, – dva vučeta, u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, – živicama gloginja, šipka i trnjina – dva zmijića užagrena – nas smo se dvojica prikradali jastrebu u polju na staroj kruški divljaki: S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi, na pravom putu!
Djedovi su nam se kurjački očima priječali u grla, a nas se dvojica dječački zgledasmo u srca, poljubismo se u grla, junački.
Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova, kad prva streha zapraska i kose naših dragana u dimu zamirisaše, majko: griva vihorna među prstima, mirisna proha u nozdrvi, uzvijeren jastreb u oku, sloboda, u žili mlijeko majčino, ko krv udari u glavu moju, u glavu druga Jovana, i mi stupismo tvrdim petama ratnika na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put, na pravi, majko, put!
Iz usta tuč ispalismo:
tuč-zakletvu da ćemo ih stući ko škorpije!
Iz cijevi riječ izustismo: riječ-kuršum, i ratovasmo skokom hrtova, i ratovasmo vilicom ratnika, i ratovasmo zenicom pobjednika, i sada oni, došljaci-kurjaci, iz loga tegle krvave repine, sugluho viju u našem požaru...
I čuj me, čuj me, s tespihom sijeda ropkinjo:
Ruke su naše svemoćne, mi ćemo uskoro nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti, i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara i kljunom propjeva kraj uha, to ti ja, majko, s pravim putem dolazim, s vojskom i rumenim zvijezdama i vodim nevjestu, mladu mjesečinu, izažetu iz krvi, odrunjenu od srca, razgaljene u grčinama, od njenog grla i očiju i sehara mirisnih, otključanih, kuće se kuće prelešću, i majke smiju sjedinama, zemlja-rana mládi novim djetinjstvom.
