“Ova je odluka značajna za moju klijenticu, jer ako ništa drugo, to su bile godine i godine suđenja. Deset godina je bilo mukotrpnog svjedočenja i hodanja po sudovima i konačno ima tu satisfakciju da sve nije bilo uzalud i da nije potpuno zaboravljena”. Ovako za Radio Slobodna Evropa (RSE) Nedžla Šehić, advokatica žrtve silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini komentariše prijedlog odluke državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Prema tom prijedlogu njenoj klijentici BiH treba da isplati oko 15.000 eura odštete.
Gospođa A, kako je vodi pod pseudonimom nadležno ministarstvo tako bi mogla biti prva žrtva ratnog silovanja kojoj će BIH isplatiti odštetu. Isplatu je naložio Komitet UN-a protiv torture 2019. godine.
Ova odluka donesena je nakon što je Sud BiH 2015. godine presudio da počinilac silovanja Slavko Savić, pripadnik Vojske Republike Srpske (RS) isplati žrtvi 15.340 eura u roku od 90 dana.
S obzirom da Savić to nije uradio, jer nije imao nikakvu imovinu, žrtva silovanja se žalila Komitetu UN-a protiv torture. Predmet je pokrenut 2017. godine, a konačna odluka je donesena dvije godine kasnije.
Za zločin silovanja 1993. godine u sarajevskoj opštini Vogošća, Savić je osuđen na osam godina zatvora.
Iz nadležnog ministarstva za RSE navode da bi njihov prijedlog odluke Vijeća ministara BiH mogao da donese već na prvoj narednoj sjednici.
“BiH je obavezana da, osim materijalne reparacije i da se žrtvi ratnog silovanja, kao država službeno izvini, obezbijedi zdravstvenu i psihološku pomoć. I niz sistemskih mjera u cilju provođenja Konvencije UN-a protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka”, kaže Šehić.
Iz Ministarstva za ljudska prava, a ni Vijeća ministara BiH, nije odgovoreno na upit, kada će biti sprovedene ove mjere koje se navode u Odluci Komiteta UN-a u slučaju gospođe A.
Godine borbe za pravdu i odštetu
Žrtva A je imala 32. godine kada ju je silovao Slavko Savić. U Odluci Komiteta UN-a se navodi kako je A. nakon silovanja zatrudnjela, te da je morala prekinuti trudnoću.
“Ovi su je događaji ozbiljno pogodili. Ostavljajući ozbiljne trajne psihološke posljedice. Kao posljedica traume počela je osjećati strah, nesanicu, prisilne misli, noćne more i slike silovanja”, navodi se u dijelu opisa traume.
Dodaje se kako je žrtva imala trajne posljedice. Tako da je smogla hrabrost tek 2014. godine da prijavi pravosudnim institucijama preživljeni zločin.
Pred bh. sudovima žrtvu je zastupala Nedžla Šehić, a pred Komitetom UN Trial International, organizacija koja se bavi pravnom podrškom žrtvama ratnih zločina. Advokati ističu kako ona ne želi javno da govori o proživljenim iskustvima i svojoj borbi.
Zvanični podaci
U BiH, prema podacima Amnesty Internationala, živi više od 20 hiljada preživjelih žrtava ratnog silovanja.
BiH nema državni zakon za podršku žrtvama rata, među kojima su i oni koji su pretrpjeli seksualno nasilje.
U bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH, žrtve ratnog silovanja obuhvaćene su Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
U drugom bh. entitetu, Republici Srpskoj, od 2018. godine na snazi je Zakon o zaštiti žrtava ratne torture. U Brčko distriktu, kao zasebnoj administrativnoj jedinica u BiH, usvojena je Odluka o zaštiti civilnih žrtava rata.
Šta dalje nakon isplate odštete?
Žene koje su silovane u ratu suočavaju se sa problemom naplate odštete zbog odluke Ustavnog suda BiH iz 2013.godine. Prema kojoj su državu zbog pretrpljene nematerijalne štete mogle tužiti do 1999., četiri godine nakon rata u BiH.
Zehra Murguz tužila je Bosnu i Hercegovinu u parničnom postupku. Nakon što u presudi njenom silovatelju Ranku Stevanoviću nije dosuđena odšteta i njoj.
Sudovi na opštinskom i kantonalnom nivou u Sarajevu, po riječima Murguz, odbili su tužbu zbog zastare.
Isplata odštete važan korak u priznanju
Isplata odštete žrtvi ratnog silovanja u BiH, nešto je za šta se žrtve bore i čekaju već 30 godina. Kaže za RSE direktorica Centra za rehabilitaciju i terapiju “Vive žene” Tuzla, Jasna Zečević.
Ističe kako je to “važan korak u priznanju da se ratno silovanje desilo”. Bez priznanja ne može započeti adekvatno psihološko liječenje osoba koje su doživjele ratnu traumu.
“Najteže je osobama koje su doživjele takve strahote. Najprije progovoriti o tome sa svojom bližom okolinom i porodicom. Pa kasnije da ih neko primijeti. Stigma je još uvijek prisutna. Još uvijek se dešava da se žene same stide to priznati, da se i dalje govori ‘da li je ona morala biti na tom mjestu tada baš’ ili se to moglo izbjeći”, kaže Zečević.
