Da je došao mir i da su na snazi drugačija pravila ponašanja od onih ratnih, postala sam svjesna onog trenutka kad su granicu naše zemlje prešle trupe američke vojske iz sastava NATO-a, angažirane u prvim poslijeratnim mirovnim snagama u BiH - IFOR i SFOR.
Dvije njihove baze – “Orao” nadomak Tuzle i “MC Gavern” kod Brčkog - odjednom su postale centar općeg interesiranja u zemlji.
Pod punom ratnom spremom
Ulazak u baze, posebno u prvim mjesecima nakon dolaska, podrazumijevao je stroge provjere, pretrese, legitimiranja, kontroliranu stazu kretanja...
Kod većine nas, iz medija, pratnja vojnika pod punom ratnom spremom i strogi vojnički odnos u komunikaciji, nerijetko je izazivalo podsmijehe, međusobne cinične opaske.
Već nakon godinu, počelo je “otopljavanje odnosa”. Oficiri za medije nas, lokalce, već su prepoznavali, znali su ko za koji medij radi i pri susretu se, ubrzo, moglo čuti “drago mi je”, “nema problema”, “hvala”, itd. Zahvaljujući Saši i Rijadu iz Tuzle, koji su kao prevodioci radili u bazi “Orao”, komunikacija s osobljem u toj bazi išla je brže i lakše.
Sve do jednom.
Zakazana je bila neka od pres-konferencija na kojoj se, uz komandanta baze, trebao obratiti i visoki vojni dužnosnik američke vojske koji im je došao u posjetu.
U pozivima medijima jasno je stajalo da novinari na kapiji moraju biti najmanje sat prije početka pressa. Stojimo u redu nas petnaestak, što novinara, što TV snimatelja i fotoreportera iz oba entiteta. Pregled torbi i ostale “pokretne imovine”, legitimiranje, kontrola detektorima.
Odjednom moju tašnu izdvojiše na stranu. I mene s njom. Vojnik na pretresu mrtav-ozbiljan. Telefonom zove višeg oficira.
Istresaju tašnu, nema šta nema: dugmadi, olovaka, istrošenih blokova, čarape, diktafon, kasete, nekakav šal, ostaci sendviča... Ispade čakija... Kukuuuu...
Čakiju sa plavom drškom, dao mi jedan kolega, kaže na terenu dobro dođe za rezanje hljeba, jabuka... a za nevolju i “nokti se njom mogu odrezati”, šalio se. Mjere oštricu čakije - veća od dlana. Dodatna otežavajuća okolnost... Živ sram me pojede.
Kolege prolaze, neki kroz smijeh dobacuju: “Hoće ona, uvijek je bila sumnjiva.” Odoše, a ja ostadoh pred kapijom.
Pola sata trajalo je moje pravdanje da je čakija slučajno zalutala u torbu, da nikakve loše namjere nisam imala...
Šarmantni komandant Kukolo
Pitaju me gluposti, Riki, kako smo svi zvali prevodioca Rijada, hoće da eksplodira od smijeha, a ne smije pokazati da mu je smiješno.
Pustiše me. Oduzeše čakiju. Idite u mater svoju i vi i vaš komandant, da ne kažem nešto grđe. Prošlo je nekoliko mjeseci, nesporazum s čakijom već je otišao u legendu.
Putujemo u posjetu bazi “MC Gavern” u Brčkom. U vozilu Hasan, Blicko, Muhamed i ja i, naravno, nezamjenjivi vozač Sado. Zakazali razgovor s komandantom baze, pukovnikom Kukolom, čiji su šarm i neposrednost već poprimili razmjere općeg divljenja na terenu.
Da vidimo je li, zaista, čovjek takav kako o njemu pričaju.
- Hii... – zaustavlja nas vojnik na prvoj rampi. I mi njemu, naravno, sa smješkom “hii”.
Vozilo ne može dalje, objašnjava uz pomoć prevodioca, ostat će na parkiralištu blizu baze.
- Otvorite gepek, šta imate unutra - ljubazno pita.
- Nemamo ništa... a, da, ima jedan pištolj, ali je neispravan - nemušto odgovara Hasan, iznenađeno posmatrajući vojnika kako između kojekakvih kesa, kliješta, čekića, guma, izvlači skoro zahrđali pištolj. To i bi.
Sjatiše se vojnici, nas ustranu, a auto na detaljan pregled. Pištolj, neka stara šklopocija, neko još u ratu dao Hasanu, a on ga gurnuo u gepek Sadine Askone i zaboravio da je tu, vojnik predade svom nadređenom...
Hrđavo oružje vraćeno Hasanu
Izjave, objašnjavanja. Stiže i sam Kukolo, znao je da dolazimo, hoće da vidi kakav je nesporazum...
Mi se pravdamo da je sve slučajnost, pozivamo se na načelnika federalnog dijela općine Brčko Muniba Jusufovića, na Mirsada Đapu, “oni nas poznaju”, objašnjavamo, nudeći argumente za svoju glupost. Kukolo nas mjerka, vidi s kim ima posla, da smo tipični Bosanci, ne znamo ni gdje smo pošli ni gdje došli.
Odnesoše pištolj.
Sa pukovnikom Kukolom poslije smo se sretali na raznim sastancima, prijemima, arbitražama. Uvijek bi se ljubazno i kroz smijeh pozdravio s nama. Zaista je bio onakav kakvim su ga opisivali - srdačan i neposredan.
Nije krio svjesnost da službuje u zemlji tek izašloj iz rata, u kojoj strpljenje i mjera u komunikaciji s ljudima doprinose mnogo više uspjehu misije u kojoj se našao, od krutih vojničkih pravila. Nekoliko mjeseci poslije, pištolj je vraćen Hasanu u stanju u kakvom je i bio - zahrđao i neispravan.
Često smo odlazili u baze američke vojske. Skupa s vojnicima, za jedan Božić dočekali smo predsjednika Klintona, Hilari i Čelzi, Medlin Olbrajt, mnoge poznate kongresmene, visoke oficire, ministre, imali smo zadovoljstvo upoznati i holivudske zvijezde, sresti polugole havajske plesačice koje su nas, uz neizbježno “aloha”, darivale vijencima od cvijeća, poznate kantri muzičare...
Ali, nakon incidenta s čakijom, nikad ni u jednu bazu više nisam kročila a da prethodno nisam dobro pregledala svoju torbu.
