Vehabović-Rudež nam je kazala da se dijete prvi dan škole ponaša u skladu s onim kako je odgajano te kakvo je kao ličnost.
“Neka djeca su jedva dočekala da krenu u školu da bi bila velika jer možda imaju starijeg brata ili sestru, te rođake pa žele da ih prate. Neka djeca se plaše odlazaka u školu i odvajanja od roditelja jer nije napravljena neka separacija na vrijeme i zavisi od djeteta da li je povučenije i zatvorenije za kontakte sa drugim ljudima u svom okruženju. Uzbuđenje sigurno postoji, ali ono zavisi od očekivanja njihovih roditelja koji razmišljaju kako će se dijete snaći i ponašati te da li će ispuniti ono što žele. Ne treba ih ni previpe hvaliti da će biti najbolji jer se djeci stvara pritisak neće imati prostora za grešku, ali ne treba ni školu predstavljati ni kao jednu vrstu zabave jer će onda to shvatati kao neozbiljnost. Dobro bi bilo da u razredu dijete ima barem još jednog druga kojeg poznaje, ali generalno polazak u školu je stres za sve zato što je to sasvim jedna nova situacija”, pojasnila je Vehabović-Rudež.
Navela je i to da se početkom septembra u Centru za mentalno zdravlje se pojačava dolazak roditelja i djece.
“Zato što su roditelji uplašeni zbog reakcija djece koja često podrazumijevaju plakanje, negodovanje zbog odlaska u školu, žele da se igraju osjećaju da su pritisnuti i kažu da učiteljica nemaju vremena za njih i to obično govore jedinci ili oni koje su roditelji pažljivo njegovali pa onda očekuju da učiteljica samo njima posveti pažnju”, dodala je.
Kaže da ne posgtoji univerzalni recept za prilagodbu djeteta školi.
“Najbolje je da roditelj prepoznaje svoje dijete i da od rođenja do polaska u školu shvati kakvo je njegovo dijete i da u skladu sa njegovom ličnosti daje upute. Očekivanja roditelja su sada veoma velika. Mladi, moderni roditelji čitaju mnogo na internetu, imaju mnogo netačnih informacija pa se desi da su puno zabrinuti ili ipak previše opušteni pa kažu ‘da to nije ništa’. Ali nekako sva ta svoja očekivanja prenose na djecu koja već u prvom razredu počinju da se mjerkaju sa drugom djecu što nije neobično, ali to nije u onom zdravom smislu već su to takmičenja ko će biti bolji i uspješniji. Može se desiti u razredu da postoje djeca različitih sposobnosti, emotivne zrelosti, ali i finansijskoj stanja. U tome se dijete treba snaći, ali pomagači su roditelj i učitelj. Generalna je uputa da roditelji puste učitelje da rade svoj posao te da smanje očekivanja od djece. Mnogo je faktora koji utječu na napredovanje djeteta u školi počevši od emotivne zrelosti, preko načina na koji mu učitelj prenosi znanje, zatim do onoga što se govori u njegovom porodičnom okruženju i sl., međutim, intervencija roditelja da dijete mora postizati uspjeh, da ništa od petice nije adekvatno je pogrešno. Ako je dijete uspješno u školi to je njegov uspjeh, treba sam da se razvija, ai roditelj mora razvijati strukturu, podržavati ga, ali ne pritiskati”, istakla je psihologinja.
Plakanje, nesanice, bolovi u stomaku, glavobolje, noćne more su simptomi koji ukazuju na to da djetetu nije baš najugodnije u školi.
“Ali to su i adaptacijski simptomi, ne treba odmah paničiti. Roditelj se može obratiti psihologu ili pedagogu. Može čak otići i na konsultacije bez djeteta, ali se onda nakon toga prati ponašanje i ako se nastave takvi simptomi onda i dijete treba doći na razgovor te se dalje utvrđuju aktivnosti koje će poboljšati to stanje. Dakle, roditelji, pratite svoju djecu, ali nemojte dizati paniku. Imajte razumijevanja za njih i konsultujte se sa stručnim osobama u slučaju problema. Samo zamislite da li ste vi kao roditelj u novoj radnoj sredini sretni odmah na početku. Znaju vam se dešavati mučnine, nervoza, stres, strah ali sve je to proces adaptacije. A odrasle ste osobe. Zamislite kako je onda djeci u novoj sredini i novoj školi dok se ne naviknu. Taj proces adaptacije traje različito. Kod neke djece to je za 15 dana, mjesec, ali najčešće do pola godine. To je nekada optimalni period. Roditelji se ne trebaju stresirati, trebaju biti strpljivi i to je suština. Svaka promjena se prihvati samo je potrebno vremena i da svojoj djeci daju podršku bez bilo kakvog pritiska”, zaključila je Vehabović-Rudež.
