Pritisci na novinare i novinarke koji su zaslužni za otkrivanje niza afera u vrijeme pandemije koronavirusa su postali uobičajena pojava u bh. društvu. Najbolje je to na svojoj koži osjetila novinarka portala Fokus.ba Semira Degirmendžić, koja je zaslužna za otkrivanje afere “Respiratori” krajem aprila. Ovaj slučaj sporne nabavke medicinskih aparata i u najmanju ruku prekršenih procedura te lošeg upravljanja javnim novcem je u konačnici doveo i do hapšenja ključnih aktera: premijera Vlade FBiH Fadila Novalića, direktora Federalne civilne zaštite Fahrudina Solaka i direktora “Srebrene maline” Fikreta Hodžića. Njih trojica su pušteni da se brane sa slobode, a institucije su formirale sudski predmet.
A Semira Degirmendžić je u međuvremenu postala meta botova na društevnim mrežama. Online napadi na novinarku Fokusa i pokušaji njenog diskreditiranja, koji su se svodili na insinuacije da piše laži i da iza nje stoje neki političari, nažalost nisu usamljen slučaj. Udruženje BH novinari zabilježilo je da su u 2019. godini prava novinara kršena 56 puta, uključujući devet fizičkih napada i 21 prijetnju, od čega osam prijetnji smrću i deset slučajeva političkog pritiska. Od početka 2020. registrirano je 29 dodatnih slučajeva. “Ovakve ocjene govore sve”, kaže Semira Degirmendžić na početku razgovora.
Jeste li imali ikakvu ideju šta će izroditi vaš tekst o sumnjivoj proceduri nabavke respiratora?
– Nisam. Za mene je to bio jedan među hiljadama tekstova koje sam do tada napisala i među kojima je bilo također otkrivenog kriminala, ali nisu imali ovakav odjek u javnosti. Razlika u odnosu na druge tekstove je u tome što sam ga radila, što bismo mi Krajišnici rekli, “u huji”, jer skoro nijedna nadležna institucija niti, kako će se kasnije ispostaviti, naručitelji i dobavljači respiratora nisu htjeli odgovoriti na upite Fokusa o saznanjima koja smo mi već tada imali. Svi dokazi kojima smo u to vrijeme raspolagali ukazivali su na to da se nabavka respiratora vrši u tajnosti i da je, pored velikog broja firmi koje su u to vrijeme imale dozvolu za uvoz medicinskih sredstava i opreme, ta nabavka od životne važnosti za građane BiH, povjerena firmi koja se bavi uzgojem malina. Sama ta spoznaja, u danima kada smo bili zatvoreni zbog koronavirusa i u jednoj vrsti psihoze i straha od nepoznatog, probudi u čovjeku potrebu da se bori protiv takvih pojava i da se suprotstavi pokušajima moćnika iz vlasti da iskoriste takav momenat kako bi u tajnosti i bez ikakvog mišljenja stručnjaka za medicinsku opremu potrošili naših 10,5 miliona. Ne smijemo zaboraviti da nam u to vrijeme vlasti nisu ponudile nikakvo rješenje za probleme s kojima smo se suočili. Već je nekoliko ljudi do nabavke respiratora umrlo jer je taj famozni “put pacijenta” na kojem bi dobio adekvatnu liječničku pomoć bio gotovo potpuno zatvoren za građane, koji se bukvalno nisu imali kome obratiti za pomoć.
Izdešavalo se u ovih pola godine puno stvari pa se čini da je afera “Respiratori” zaboravljena u javnosti. Koliko pratite taj slučaj sad kao formirani sudski predmet?
– Ne bih rekla da je ta afera zaboravljena, nego kod nas negativne i zapanjujuće vijesti naprosto sustižu jedna drugu, a nema ni nekih novih detalja u vezi s istragom, tako da je to donekle očekivano. Naravno, pratim i dalje sve što se dešava u vezi s tim predmetom kao i samim uređajima koji ni pola godine otkako su nabavljeni nisu stavljeni u funkciju. Moram podsjetiti na činjenicu da to što respiratori još nisu u funkciji nema veze sa sudskim procesom, jer Tužilaštvo nijednog trenutka nije zaustavilo niti raspodjelu niti stavljanje u funkciju respiratora. Ono što je važno jeste to da su uvezeni respiratori za koje nije bilo obezbijeđeno niti skladište niti serviser. Svjedoci smo da Federalna uprava Civilne zaštite, koja uopšte nije uvoznik respiratora, sada bezuspješno traži servisera. I to će ponovo biti plaćeno našim novcem a da niko nije postavio pitanje zašto dobavljač, kojem je avansno uplaćeno 10,5 miliona, nije obezbijedio servisera. Jasno, da ova afera nije otkrivena, ovi aparati vjerovatno do danas ne bi bili u upotrebi jer za to nisu stvoreni preduvjeti kod samog uvoza. Što je još jedan dokaz o tome kako su nabavljani. Razlika je u tome što mi danas, da afera nije otkrivena, ne bismo vjerovatno znali da se ti aparati i ne koriste. Uprkos tome što je neizvjesno hoće li iko odgovarati u ovom predmetu, ipak je važno da se zna šta je urađeno. Jer, iako je i poslije otkrića afere “Respiratori” bilo još sumnjivih nabavki, o čemu su pisali brojni mediji, vjerujem da je ovo otkriće spriječilo neke druge planove za brzo i netransparentno trošenje novca poreskih obveznika.
“VJERUJEM DA ĆE IPAK JEDNOM U OVOJ ZEMLJI SVANUTI DAN KADA ĆE JEDAN MINISTAR, ILI NEKI FUNKCIONER, UKOLIKO KUPI IJEDNU ČOKOLADU NOVCEM IZ BUDŽETA, A TO SAZNA JAVNOST, ON IZ MORALNIH RAZLOGA PODNIJETI OSTAVKU, KAKO JE TO UOBIČAJENO U PRAVIM DEMOKRATSKIM ZEMLJAMA”
Koliko je ta afera utjecala na vaš život? Šta se dešavalo od trenutka kad je objavljen tekst?
– Moram podsjetiti da su se veoma brzo po otkriću afere u istraživanje ove teme uključili gotovo svi mediji u BiH, što je znatno doprinijelo tome da se o ovoj nabavci sazna što više detalja. I u redakciji Fokusa smo nastavili pratiti sva dešavanja, počev od otkrića kako firma koja je nabavila respiratore u to vrijeme čak nije imala ni dozvolu, pa do otvaranja istrage prvo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo, a potom njen nastavak kada je ovaj predmet preuzelo Tužilaštvo BiH. Mogu reći da je ova afera utjecala na moj život u smislu svega onoga što je ona izazvala. S jedne strane, dobila sam veliki broj pozitivnih reakcija od prijatelja, kolega, znanih i neznanih ljudi ne samo iz BiH nego i iz inozemstva, premda je mene to malo iznenadilo, jer uistinu smatram da nisam uradila nešto posebno, nego sam, i to zaista nije floskula, samo radila svoj posao. S druge strane, brzo sam uvidjela da ima i onih koji su sav svoj bijes zbog činjenice da su se u središtu afere našli njihovi očigledno politički miljenici, od kojih su vjerovatno imali i imaju koristi, pokušali iskaliti na meni i na kolegama koji su ustrajavali na izvještavanju o ovoj nabavci.
Koliko ste trpjeli, ili još trpite, online napade i pokušaje diskreditacije?
– U posljednje vrijeme su sporadični i u nešto manjem obimu, ako tako mogu nazvati to što mi šalju neke fotomontaže mojih fotografija uz popratne tekstove vulgarnog i sadržaja punog mržnje na messenger, jer imaju tu opciju, iako nisu u mojim FB prijateljima, da pošalju poruku, pa je obilato koriste. Ali, već sam oguglala na to i takve samo blokiram.
Koliko su redakcija i struka generalno stale uz vas?
– Sve kolege u redakciji kao i menadžment su stali iza mene, jer svi oni su dugogodišnji novinari i profesionalci koji su od samog početka bili uključeni u istraživanje o ovoj temi i bez njihove pomoći i podrške ne bih mogla sama iznijeti sve ovo. Izuzetno cijenim i podršku Društva novinara BiH i Udruženja BH novinari, koji su po otkriću pritisaka i napada na mene i na druge kolege u vezi s ovom aferom odmah reagirali i javno i jasno se odredili naspram onog sa čim smo bili suočeni. I ovo je još jedna prilika da im se zahvalim na tome.
Šta vam je najteže palo od svih napada?
– Ne mogu navesti konkretnu kvalifikaciju koja mi je teško pala, jer navikla sam već na to. Ono o čemu ja odmah počnem razmišljati jeste kako će se to odraziti na moju porodicu. Teško pada kada neko iznosi laži, a vas optužuje da lažete, da ste – prema njihovim konstrukcijama – preko “lažne afere” pokušali izvršiti državni udar, da vas “guraju” određeni političari i političke stranke. Pritom se oni koji to tvrde i šire laži o vama kriju iza lažnih profila, za to namjenski kreiranih raznih grupa, a ja, kao i većina drugih novinara svoje tekstove potpisujemo te nosimo i snosimo kao autori svu odgovornost za tačnost informacija u određenom tekstu. Protiv novinara i medija općenito, svi oni koji misle da su nešto netačno objavili mogu pokrenuti tužbe i postupke, dok je u slučajevima napada na novinare, naročito na internetu, mogućnost dobijanja sudskog epiloga gotovo pa nemoguća misija. Ali, postoji nada da će se to promijeniti.
Imaju li napadači imena i prezimena?
– Uglavnom su to ljudi koji se kriju iza lažnih imena na društvenim mrežama. Ja smatram da su to tzv. botovi, plaćenici određenih političkih stranaka. I neki političari su, u ovom slučaju prvenstveno iz SDA, u javnim istupima pokušali krivicu svaliti na medije jer su aferu otkrili, a nisu prozvali odgovorne što su je proizveli. Takvi stavovi, namjerno ili nenamjerno, generiraju probleme s kojima se novinari općenito susreću kada su u pitanju napadi na njih. Postoji sumnja s dosta dokaza da je iza većine kreiranih lažnih objava o meni i još nekoliko drugih kolega iz drugih medija jedna osoba do čijeg smo imena uspjeli doći. Podatke o njemu smo dostavili policiji, koja je inače sve materijale o tim napadima proslijedila Tužilaštvu Kantona Sarajevo. S obzirom na to da je istraga u toku, ne bih navodila konkretna imena. Sudeći po onom što smo kolege koje su također napadali i ja saznali, ima među takvima i opasnih pojedinaca koji su u evropskim zemljama bili sumnjičeni za terorizam, a o nama su kreirali videomaterijale s lažnim navodima.
Da li biste i danas uradili isto?
– Naravno da bih, nema tu dileme. Za novinara je imperativ napisati tekst zasnovan na činjenicama i argumentima o bilo čemu i o bilo kome. Ja sam iz svega ovog spoznala da će političari, ili bilo ko drugi o kome iznesete neko otkriće koje se njemu neće svidjeti ili ga prikazuje u negativnom svjetlu, sebe pokušati prikazati kao žrtvu mračnih zavjera iza koje oni odmah traže nečije političko pokroviteljstvo. Nemam ni finansijskih ni političkih pokrovitelja. Imam sreću da radim u sjajnoj redakciji, u kojoj će proći svaka priča zasnovana na istini, argumentima i činjenicama. To su jedini kriteriji koje moramo ispuniti.
Kakvu pouku ste izvukli iz svega ovoga?
– Uplašila me je spoznaja kako ljudi žive u ubjeđenju da će nam se nešto desiti ako kažemo istinu. To znači da se većina nas ne osjeća slobodnima. U svojoj zemlji! Čak i najveći heroji koji su nas branili u ratu, ljudi koji nisu uzmakli i ustuknuli pred agresorom, danas se boje naglas i javno kritikovati vlast. Šta nam se to desilo, pitanje je o kojem svi trebamo razmisliti. A odgovori su tu. U nama i oko nas.
Niste, nažalost, usamljen slučaj, mnogi novinari i novinarke se suočavaju s pritiscima i tužbama.
– Veliki broj novinara u BiH trpi pritiske, prijetnje i napade. Suosjećam s njima i sve to govori nam da je odavno sazrilo vrijeme da novinari, osim udruženja koja postoje i više-manje daju deklarativnu podršku u vidu saopćenja, ipak trebaju sindikat koji će se boriti kako za njihova radnička prava, koja su i u ovom vremenu pandemije posebno kršena – mnogi su ostali bez posla, tako i za rješavanje boljeg statusa za novinare u smislu njihove zaštite. Već dugo vremena se zagovara ideja da se napadi na novinare tretiraju kao napadi na službenu osobu, ali takva odredba nije ušla u zakon. Smatram da bi tako bili prevenirani brojni napadi na novinare, jer u sadašnjoj situaciji, tek kad vas neko fizički napadne i nanese vam povrede krivično odgovara, a i ukoliko dođe do sudskog procesa, te kazne su male.
Koliko afere poput respiratora i sličnih otkrivenih nepravilnosti i lošeg upravljanja budžetskim sredstvima, a često se razvodne u postupcima na sudu, obesmišljavaju novinarski poziv?
– Vidjeli smo na brojnim primjerima, ne samo na ovom, da razni propusti pravosudnih institucija pri samoj istrazi ili tokom eventualnog sudskog procesa, ukoliko do njega i dođe, uistinu obesmisle sve ono što su novinari radili i faktički “servirali” pravosuđu detalje nekog slučaja koji ukazuje ili dokazuje kršenje zakona. Najbolje o tome govori nekoliko priča kolega s portala Žurnal, koji su prezentirali i videodokaze u aferama “Diploma” ili “Potkivanje”, a na kraju su novinari bili ispitivani, a ne akteri afere. Također, odnos pravosuđa prema aferi “Respiratori” i svim drugim aferama koje su otkrivali drugi mediji u vezi s javnim nabavkama ne doprinosi tome da vjerujemo da se pravosuđe jednako odnosi prema svim nezakonitostima. Ne smatram da zbog toga što i druge malverzacije u vezi s javnim nabavkama nisu predmet istrage Tužilaštva BiH, da zbog toga nije trebalo istraživati ni ovu u vezi s nabavkom respiratora. Ali, smatram da su svi medijski navodi i dokazi o zloupotrebama trebali biti istraženi. Ovako, ostavljen je prostor da se manipulira s tom činjenicom da nisu svi isti pred zakonom. Međutim, uprkos tome, novinare to ne smije demotivirati ili zaustaviti. U bh. javnosti jeste zbog takvog stanja odavno uvriježeno mišljenje da novinari uzalud pišu jer je mali broj onih koji su odgovarali za neki slučaj korupcije ili kriminala. Svi moramo pisati i govoriti o tim devijacijama u društvu. Šta bi tek bilo da nema novinara i da takve vijesti ne dospiju u javnost? Vjerujem da će ipak jednom u ovoj zemlji svanuti dan kada će ministar, ili neki funkcioner, ukoliko kupi i čokoladu novcem iz budžeta, a to sazna javnost, iz moralnih razloga podnijeti ostavku, kako je to uobičajeno u pravim demokratskim zemljama. Da bismo dočekali taj dan, moramo se svi zajedno za to boriti.
Rekli ste u jednom TV istupu kako sebe ne smatrate heroinom, ali jeste nepobitna činjenica da novinarke trpe veći pritisak od svojih kolega u ovom poslu, kao da ih se smatra lakšom metom?
– I dalje mislim da u tome što neko radi svoj posao nema nikakvog herojstva. Ne piše nam se dobro ukoliko se povinujemo takvom standardu da će to što će neko raditi svoj posao biti okarakterisano kao neki podvig. Činjenica jeste da su novinarke možda naizgled lakše mete, ali u istom su položaju svi novinari u BiH. I u Izvještaju Evropske komisije o BiH za 2020. se navodi da su politički pritisci, zastrašivanja i prijetnje novinarima i novinarkama u BiH razlog za ozbiljnu zabrinutost, a vlasti i dalje umanjuju njihov značaj i slabo reaguju na ovakve pojave. Javne institucije ne prikupljaju podatke o prijetnjama i napadima na novinare i medijske radnike.
