Tekst bez korekcija prenosimo u cijelosti:
Neki ljudi krvavo rade cijeli svoj život, da bi sagradili gnijezdo i napravili kuću. Uglavnom uspiju u tome… A onda im bude malo jedan sprat, pa naprave drugi i treći… To više nije kuća, nego vila. Narod im se divi a oni ponosni. Neka, treba graditi i treba biti ponosan na svoj uspjeh, ali…
Tužno je što baš kada sve sagrade, ti isti ljudi ne znaju živjeti život, zaborave za šta su pravili tu kuću, koja je svrha svega…
Čiste, lickaju, mijenjaju namještaj svaki mjesec, ne daju porodici da im dolazi, niti vlastitoj djeci i unucima, zabranjuju druženje u kući, ako im neko dođe onda koriste dodatnu šupicu moderno zvanu “ljetna kuhinja”, jer zaboga tamo u kući sve je novo, tamo se ne sjedi. Ne samo da su zaboravili kako se živi život, nego su zaboravili i da će umrijeti, pa se smatraju vječnim vlasnikom, nesvjesni da će ista ta kuća promijeniti milion vlasnika.
Toliko težnje da sagrade skromnu kuću, pretvorilo se u oholost, a nerijetko i mržnju bez kraja. Često u takvim kućama umjesto lijepog porodičnog muhabeta, “gori vatra” od želje domaćina da se nametne kao vrhovni sudija te ustanove, prijeteći svima koji žive pod njegovim krovom, kako će ih izbaciti, ako ne budu slušali.
Ehhh… A ne treba tako, ne treba…
Ako si već od Božije milosti napravio tu kuću, zovi bolan ne bio, zovi svoju djecu sebi, zovi prijatelje i komšije, da dok si živ, još koji put kahvu popiješ s njima, da se nasmiješ, da se nagledaš i naljubiš svoje djece i unučadi…
Valja ići s ovog svijeta, razmišljaj o tome… Sagrade ljudi kuće i vile koje nikada ne postanu dom.
Jer dom čini porodica… Dom čine prijatelji
