Pogled bi trebao biti smiren, čak i onda, kada mu nije po volji, ono sto od mene čuje…Dijalog bi trebao biti konstruktivan, nježan, s mnogo poštovanja…
Svaki susret s mojim mužem, trebao bi biti radostan… Brak bi trebao biti spokoj… Rekoh mu sve ovo, jedne noći nakon grubog i ponižavajućeg “razgovora”. I rekoh mu: želim da dobro zapamtiš da ja ništa ne moram, i da ću otići ako osjetim da mi s tobom nije dobro. Da, svjestan si da nemam gdje niti kome, posebno nakon smrti majke, ali čini mi se da nisi svjestan, kako sam spremna ispod mosta živjeti, raditi i zaraditi, da preživim! Spremna sam na sve, osim da se ikada više gušim pored tebe, čovjeka kojem sam iz ljubavi dala pola svog života. Pazi dobro! Drugu polovinu ne dam nikome, osim Bogu! I ne dam! Niti mužu, niti djeci, nikome osim Bogu i sebi! Pa dokle mi je suđeno, dotle ću biti svoja, i sretna! Iz ljubavi žrtvovah godine, i ne tražim nista zauzvrat, osim lijepe riječi. Niko mi nista ne duguje, od nikog nista ne očekujem. Naučila sam postavljati granice… Ako ih ne postavite, i najrođeniji će vas bez milosti gaziti, a vi ćete truhnuti nesretni! Ne odugovlačite s odlukom da kažete: DOSTA!
Jer njima nikad dosta neće biti, sve dok vama dosta ne bude!
