Proglašenje Srebrenice kao zaštićene zone 6. maja 1993. uključivalo je i pet drugih bosanskih gradova: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde i Bihać. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, odbacio je koncept. Rekao je da će raj postati smrtonosna zamka za izbjeglice, koje će misliti da su na sigurnom, a umjesto toga postat će laka meta za snage Vojske Republike Srpske,piše uskinfo.ba.
Bihać je imao nekoliko konvoja hrane tokom cijele tri godine i sa povremenim zračnim prijevozom izbjeglica. Ostaci oronulih zgrada, kao i brojni leševi, ležali su na ulicama, kao posljedica srpskog bombardovanja. Vreće pijeska su slagane jedna na drugu i štitile su se kuće; isto tako širom ulica su podizani bunkeri. Gotovo polovina stanovništva je regrutovano u Armiju RBiH da bi odbranili područje. Automobili su gotovo nestali s ulica. Nije se imalo gdje otići i još uz to došlo je do nedostatka goriva. Zgrada pošte je ograđena visoko vrećama pijeska. Od 1991. skoro svaka telefonska žica bila je presječena. Trupe UN-a u gradu nisu bile od pomoći: srpske snage unutar UN-ove zaštićene zone u Hrvatskoj otele su konvoj s hranom koji je trebao doći do Bihaća u aprilu 1993. Zvaničnici UN-a su bespomoćno stajali i nisu reagovali na činjenicu da su Srbi uzeli 19 tona hrane, uglavnom brzo-pripremljene hrane, te je proslijedili svome srpskom narodu. Marcus Tanner cinično je komentarisao kako Srbi u "UN-ovoj zaštićenoj" Krajini granatiraju Bihać, "UN-ovu zaštićenu teritoriju".
Bihaćki okrug, u kome je živjelo 170.000 ljudi, negirao je UN-ovu pomoć u vidu konvoja od maja 1993. Do 1993. enklava je bila mjesto izbjeglištva za 61.000 raseljenih i izbjeglica iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Cijeli okrug je imao samo jednu bolnicu koja je imala siromašne zalihe hrane, lijekova i medicinskih sredstava do decembra 1994, tako da je hranjenje bolesnika i ranjenika, njih 900 preživljavalo samo na jednom obroku denvno. Pravi medicinski tretman se koristio samo u ekstremnim slučajevima, a operacije su se vršile pod lokalnom anestezijom. U ovakvoj situaciji, bez potrebne hrane i lijekova, zarazne bolesti su se širile: tuberkuloza, bolesti probavnog sistema, hepatitis. Bolnica nije više bila u mogućnosti da pomaže stanovnicima ovog područja.
Enklava je oslabila nakon što su se pobunjeničke bošnjačke snage vođene Fikretom Abdićem pridružile Srbima u borbenim sukobima, te formirali Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu na sjeveru.
Ovako je na wikipedia.org opisana 1993. godina i opsada Bihaća.
A ovako je izgledao život u Bihaću te 1993. godine.
