Dok izvještavaju o neisplaćenoj plaći radnika drugih preduzeća iz gradova širom zemlje, uposlenici BHRT-a svaki mjesec strahuju hoće li i sami dobiti svoju, onu koja ne može pokriti ni osnovne životne troškove. Hoće li moći platiti ratu kredita, dažbine, osigurati porodici hranu.
“To je jedna paradoksalna situacija. Kada stupite u kontakt sa tim ljudima koji traže svoja prava, pa im onda objasnite da ste u sličnoj situaciji, i oni se zapitaju zašto i mi nismo aktivniji”, ističe Vladimir Šušak, novinar BHRT-a u ITC-u Banja Luka.
“Zaista mi je čast da oni kada imaju problem, zovu nas sa Javnog servisa BiH, ali, ipak, u javnosti se nekako stiče utisak kao da mi i nismo radnici, kao da nemamo svoje radno vrijeme”, kaže Elma Šut, novinarka BHRT-a u ITC-u Zenica.
Enes Muratović je cijeli radni vijek proveo na BHRT-u, za nekoliko godina stiče pravo na penzionisanje, a bolje dane nije dočekao.
“Čitav radni vijek sam proveo u informativnom programu, koji je produkcijski najzahtjevniji. Sad, par godina do penzije, sramota me reći kolika su moja ukupna primanja, a vjerujem da moje kolege imaju još i manja”, priča Enes Muratović, snimatelj BHRT-a u ITC-u Tuzla.
“Svake godine situacija je sve teža, što se tiče rada, opreme i generalno situacije u BHRT-u. Naravno, gledaoci su ti koji ne smiju da vide našu lošu situaciju, jer je finalni proizvod naše ogledalo. Pratili smo i veliki broj protesta, bili na prvoj liniji, da drugima budemo tu kad je njima bilo najteže”, kaže Goran Savić, snimatelj BHRT-a u ITC-u Bijeljina.
Dok godinama izvještavaju o uposlenicima firmi u kojima nije uvezan radni staž, radnici BHRT-a već devet godina nemaju uplaćene doprinose. Dok prenose glas onih koji traže povećanje toplog obroka, jer iznos od 12 KM ne može pokriti troškove ishrane, radnici BHRT-a dobijaju najniži – sedam maraka. Da bude još apsurdnije, i taj minimalni iznos i dalje čekaju jer novca – nema.
“Na neki način doprinosimo i pomažemo radnicima u njihovoj borbi da oni recimo traže povećanje plate, a u tom trenutku su njihove plate veće od moje, a od mojih kolega iz tehnike da i ne govorim”, navodi Sabina Buzaljko, novinarka BHRT-a u ITC-u Mostar.
Ekipe BHRT-a su među prvim na protestima svih obespravljenih radnika. Sve to rade i sa zastarjelom opremom, koju nerijetko i sami nastoje nadoknaditi ličnim angažmanom. Stoga ne čude ni odlasci kvalitetnih kadrova kao posljedica dugogodišnje agonije.
“Nijedan radnički protest ne bi uspio bez vas novinara. Ni radnici Hotela Tuzla, koji su, nakon 12-godišnje borbe, konačno ostvarili svoja prava i dobili davno zarađene plate, ne bi uspjeli u tome da nije bilo vas novinara”, naglašava Sakib Kopić, predsjednik Sindikata solidarnosti TK.
Dok izvještavaju sa protesta na kojima uposlenici traže isplatu socijalne pomoći, većini radnika BHRT-a ni zarađena plaća ne dostiže iznos te socijale. Javnosti prenose zahtjeve drugih za isplatu regresa, a sami ne znaju ni šta je regres.
“Meni je žao što vi kao novinari u BHRT-u imate daleko najniže plate, najniži topli obrok. Sindikat solidarnosti apsolutno podržava radnike BHRT-a i ako treba, doći ćemo i u Sarajevo sa vama zajedno protestovati”, ističe Sakib Kopić.
Silaze 320 metara pod zemlju, među prvim su ušli u crvenu zonu Kovid bolnice, odlaze u poplavljena područja, lokacije klizišta, nerijetko rizikujući i vlastito zdravlje, isključivo s ciljem prenošenja objektivnih informacija javnosti, što i jeste uloga javnog servisa svake države. Radnici BHRT-a samo žele da budu plaćeni za dostojanstven rad.
