U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas.
Događaj sedmice je bez sumnje pokušaj puča u Rusiji. Priča je manje-više poznata, da je privatna plaćenička vojska Jevgenija Prigožina odlučila da se vrati iz Ukrajine i da krene na put ka Moskvi kako bi smijenili predsjednika Rusije Vladimira Putina. Da, priča je ustvari najviše tajanstvena, jer ne može biti baš tako banalna i jednostavna. U njoj ima sigurno više igrača od Prigožina, ali Putin ne može biti ravnodušan jer se ispostavilo da je vrlo ranjiv u vlastitom dvorištu, u kojem je dosad bio neupitan. I dosadašnji epilog je mističan, šef Wagnera je pristao na nekakvu nagodbu sa bjeloruskim predsjednikom Lukašenkom, da se preseli u Bjelorusiju a da ga matična Rusija neće krivično goniti. I to je pomalo naivna priča – ko može vjerovati Lukašenku, diktatoru koji sam sebi ne vjeruje i već se postavlja pitanje Prigožinove sudbine... Ova priča sa pokušajem puča je samo dokaz da Rusija gubi konce u Ukrajini, te da je na globanoj razini samo regionalna sila, kako ju je definisao prije desetak godina bivši američki predsjednik Barak Obama.
Ova priča sa privatnom plaćeničkom vojskom nešto je što smo mi doživjeli na našem prostoru tokom devedesetih. Preneseno na događaje iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, ''naš'' Putin je bio Slobodan Milošević, a Prigožin – Arkan. I bizarna je izjava srbijanskog šefa diplomatije Ivice Dačića koji je nakon pokušaja putač izjavio kako se Srbija ne miješa u unutarnja pitanja drugih država, pa tako ni u Ruskoj Federaciji, a da službeni Beograd poštuje legalna tijela svake države, te da: “Tu nešto nije u redu. Ja sam čovjek države i smatram da obrana mora biti stvar države. Iz pokušaja oružane pobune u Rusiji treba izvući pouke o utjecaju privatnih paravojnih kompanija na rat, ali i mirnodopska zbivanja. Situacija je 'sada normalizirana', ali ostaju pitanja ko je bio meta vlasnika privatnih paravojnih snaga Wagner Jevgenija Prigožina – predsjednik Vladimir Putin ili vojni vrh. Zapanjujuće je što su Wagneru dopustili da postane tako važan faktor'', kazao je Dačić...
Ali hajmo biti precizni: Ključni ljudi Miloševićevog režima, zaduženi za obavještajne službe, Stanišić i Simatović, pravosnažno su presuđeni za udruženi zločinački poduhvat, upravo zato jer je Srbija organizirala i slala u agresiju na BiH paravojne vojske iz Srbije, a kojima je upravljavao režim Slobodana Miloševića. Ivica Dačić je tada bio šef Miloševićeve omladine i on bez trunke stida i srama i danas predstavlja to političko naslijeđe kao predsjednik SPS-a. Dačić baštini tu politiku u kojoj je privatna plaćenička vojska zadužena da u ime nekog režima i države pravi zločine i uništava imovinu ljudi u drugim državama. To što Jevgeniji Prigožin radi u Ukrajini za Putina, to je za Miloševića u agresiji na Bosnu i Hercegovinu radio Željko Ražnatović Arkan. Dačiću bi bilo pametnije da drži jezik za zubima i javno se odrekne zločinačkog naslijeđa Miloševića, Staništića i Simatovića. No, vlasti u Srbiji se još nikada nisu istinski suočili sa istinom iz '90tih, tako da Ivica Dačić i Aleksandar Vučić jasno drže stranu Vladimiru Putinu. Ali i puno veće face su završile na smetljištu istorije, tako da je pitanje trenutka kada će se to desiti i sa Putinovom Rusijom i još politički živom Miloševićevom Srbijom.
