Projekt “Toksična zemlja”: Toksični narativi i destruktivne prakse

S umjetnicima i aktivistima Arminom Pilav i Damirom Ugljenom razgovarali smo o eksperimentalnoj kustoskoj intervenciji “Toksične zemlje”

Projekt “Toksična zemlja” za cilj ima, kako su kazali za Oslobođenje njegovi inicijatori i autori Armina Pilav i Damir Ugljen, pokretanje kritičke rasprave i analize ljudskog uništavanja u širem smislu. Kao izvor istraživanja, kako objašnjavaju, koriste se toksični narativi i destruktivne prakse nad pejzažnim sistemom rijeke Neretve i grada Mostara.

UTOPLJENI U RIJECI

- “Susreti među vrstama” i izložba pod nazivom “Toxic Lands” bit će održani kod mosta Bunur na rijeci Neretvi, u parku Zrinjevac te na Partizanskom spomen-groblju. Počinju danas i trajat će ukupno šest dana. Program “Toksične zemlje” nastaje iz istraživanja o Neretvi koje smo predstavljali kao “Un-war Space Lab kolektiv” pod nazivom “Utopljeni u rijeci Neretvi” u sklopu Future Architecture Platforme 2020. Istraživanje je počelo 2018. kada smo, prelazeći most Lučki, uočili da se u rijeci nalaze konstrukcije od privremenih mostova građenih u ratu (1992 - 1995) nakon što su svi postojeći mostovi bili srušeni. Zadnji je i Stari most srušen u Neretvu 1993. od HVO-a. Ratni period možemo uzeti kao period početka destrukcije rijeke i njenih obala. Arhivska istraživanja rijeke i grada u periodima prije, u toku i poslije rata, mapiranja obala Neretve, promatranje hibridnog biljnog svijeta, podvodna snimanja mostova i rijeke, koje je Damir radio, na neki način su za nas otvorili dosta kompleksnih pitanja. Izučavanja promjena na Neretvi i kontinuirana destrukcija rijeke su važno društveno, prostorno i političko pitanje. Neretva je danas zagađena velikim količinama građevinskog i kanalizacionog otpada, sadrži bojevu municiju koju smo pronašli na dnu oko mosta Bunur i druge ostatke vojnih dejstava. Godine 2019. rađene su podvodne deminerske vježbe na Mostarskom jezeru koje je i aktivno kupalište Mostaraca, s deminerima iz Češke Republike i Federalne uprave Civilne zaštite. U Neretvi je zabilježena relativno visoka koncentracija teških metala kao što su cink, olovo i arsen. Navodimo samo neke primjere toksičnosti Neretve i njenog toka, obala, biljnog i životinjskog svijeta. Važno je napomenuti da je i uništavanjem obala i toka rijeke uništen i društveni život na rijeci, objašnjavaju sagovornici Oslobođenja.

Ističu da je naziv toksične zemlje naziv koji transverzalno obuhvata fizički i mentalni prostor mjesta, grada, šire teritorije, tijela i vrijeme koje je potrebno da ljudska vrsta uništi jedan prirodni ili drugi habitat.

- “Un-war Space Lab” se, osim Neretve, bavio i ekološkim istraživanjem prašuma i šuma u Litvaniji koje se uništavaju izgradnjom vojnih poligona za vježbu, što je započeto nakon Drugog svjetskog rata, a danas su to NATO-poligoni. Obim ljudskog iskorištavanje prirodnih resursa je masovan, te je postalo nemoguće pratiti i/ili izmjeriti sve te procese. Možemo reći da se početak industrijalizacije u svijetu i kontroliranje prirodnih procesa može definirati kao početak stvaranja globalne toksične zemlje. Eksploatacija prirodnih resursa može se vezati za rudarsku kolonijalnu industriju započetu u afričkim zemljama još u 19. vijeku od Francuske, Engleske, Holandije, Švedske te drugih zemalja. Naša zemlja i regija su bogate rijekama koje nisu nepresušne i trenutno se vode važne borbe i kampanje za očuvanju vodenih resursa. Pomenut ćemo borbe protiv izgradnje mini hidroelektrane na Neretvici ili prva ekološka borba žena za rijeku Kruščicu u 2018. Mi svojim radom želimo doprinijeti toj borbi ukazujući i eksponirajući što više vrsta zagađenja. Toksične zemlje su sve zemlje koje poznajemo ili ne poznajemo i toksične tvari koje smo sami stvorili nas vežu i uništavaju, ne birajući administrativne granice, kažu Armina Pilav i Damir Ugljen.

Izložba, kako je navedeno u njenoj najavi, tematizira prirodu kao mapu. Pilav i Ugljen pojašnjavaju da se radi o tome da smo s prvim mapama iskorištavanja planete Zemlje, recimo rudnika otvorenog iskopa, stvorili ideju po kojoj će se taj dio Zemlje mijenjati. Nakon što se ta ruda iscrpila, podvlače autori, korporacije napuštaju to mjesto i odbacuju ljude vezane za to područje.
- Postepeno, ono što u dizajniranim pejzažima zovu korov postaje regenerativna ekologija napuštenog rudnika. Na Neretvi su se pojavile neke biljne vrste koje se ranije nisu nalazile na rijeci. Kudzu je biljka koja se u tradicionalnoj kineskoj medicini koristi već hiljadama godina. U XX vijeku počela se koristiti u industrijske svrhe za stabilizaciju zemljišta. Njen korijen prodire duboko u zemlju i prekriva velike površine tla u kratkom periodu svojim lianastim krošnjama, što imamo oko mosta Bunur. Botaničari je pedesetih godina prošlog vijeka definiraju kao jednu od pet najinvazivnijih biljnih vrsta. Mi želimo propitati te koncepcije invazivnog te pokušati kontekstualizirati okolnosti u kojima se pojavljuju i trijumfiraju te vrste. Iz nelegalnih kanalizacionih ispusta koji teku u Neretvu rastu mini bašte raštike i paradajza koje će se dalje pomjeriti pod uticajem fluvijalnih sila. Upotreba različitih medija, rad umjetnika i umjetnica koji su prisutni u programu doprinose transdisciplinarnosti propitivanja toksičnih konteksta. Različitost disciplina naučnih ili umjetničkih, kao i aktivističke akcije, koje su, vjerujemo, i najbitnije, mogu pružiti sliku stanja toksičnosti i kakve veze svako od nas ima s time. Postavlja se pitanje šta možemo uraditi i koja je naša zajednička sadašnjost, pa tek onda budućnost. Ukratko, kišovskim jezikom formulisano pitanje bi glasilo: Odakle dolazimo, ko smo i kuda idemo?, pitaju se Pilav i Ugljen.