U svojoj ispovijesti govori kako je saznao da ima dijabetes vrlo povišen te opisuje put i torture kroz koje je prolazio tokom liječenja u zdravstvenim ustanovama u Kantonu Sarajevo. Neke je hvalio, a neke nazivao i ‘ubicama’. Zašto je to tako pročitajte u njegovoj ispovijesti.
Njegov status prenosimo bez intervencija:
Ovim putem zelim da iznesem svoje iskustvo i zivotni kolaps koji sam dozivio ne znajuci da imam dijabetes nenormalno povisen. Prije 15.01.2021, sto cu otici do punkta hitne pomoci na Saraj Polju koji je u sklopu Doma zdravlja Saraj Polje, imao sam konstatno suha usta, zamagljen vid do te mjere da sam jedva po kuci porodicu vidio, malaksalost, znojenje i pio sam preko 8 litara vode dnevno i mokrenja preko 30-tak puta u roku 24h. Dana 15.01.2021 u vecernjim satima negdje oko 22h, sto ima zabiljezeno u Hitnoj, zovem druga da sam lose i odlazim u pratnji majke i druga do punkta Hitne pomoci na Saraj Polju.
Ne osjecam noge skoro nikako, jedva sjedim u autu, sreca pa sam udaljen 5 minuta od punkta Hitne Pomoci. Pregledaju me, a ja samo govorim izmjerite mi molim vas secer, jer je mama vec sumnjala na to i govorila 2-3 dana prije nego sto cemo otic tu vecer do punkta Hitne. Doktorica me pregleda i radi ekg, pritisak povisen, ja samo molim opet secer, secer i secer, ona tamo mami govori da mi je najbolje nalaz po nalaz privatno da radim da se vidi sta, a jos mi se ne mjeri, sve ovo potvrdjuje moja majka Spahic-Pazarac Mevla, sokirana tim rjecima, jer nisam imao takvog loseg iskustva sa radnicima Hitne Pomoci, doktorica govori sestri da mi se izmjeri secer.
Kada mi je izmjerila samo joj je pokazala i pogledale su se i sjecam se da je doktorica rekla jel moguce da je ovoliko visok, nit meni ni mami ne govori koliki je. Govori da se uputimo odmah u Opcu bolnicu. Dr.”Abdulah Nakas”, te da ce mi oni kao vjerovatno nesto od nalaza uradit. Mozak mi stao, mami isto, ne znamo maltene ni jednog broja telefona od druga bilo kojeg da nazovemo da nas vozi, jer drug koji me je dovezao morao se vratiti kuci, mala kcerka mu sama ostala u stanu. Odlazimo taksijem do Opce bolnice. Prolazimo trijazu i u urgentni centar, sve je to samo NE, urgentni centar. Predajemo sve dokumente iz hitne sto smo dobili i cekamo. Sjedili smo sigurno preko 10 minuta, za mene ne moguce izdrzljivih, jer mi je od hitne do bolnice secer samo rastao i rasta.
Ustajem, ni sam ne znam kako i govorim sestri za pultom: ” ne mogu vise da izdrzim lose sam previse, molim vas me primite, past cu u nesjest, odgovara kao 2 samo doktora rade, nemaju dovoljno osoblja. . . Lupam na prozor od urgentnog centra i jedva vise izgovaram glasnije da mi se pomogne. Uvode me, vide da ne mogu da hodam. Smjestaju me i mjere secer. Prvi put nemjerljiv, ne znam sta znaci u tom momentu rijec, jer glava mi puca, usi zuje nenormalno, tijelo ne osjecam, sam sebi pusem u ruke da vidim jesam li ziv. Dolazi doktorica koja je u urgentnom centru i govori da ce biti sve uredu, opet mi mjere secer, nemjerljiv. Vade mi krv, mjere pritisak, koji je skoro 200. Ne smiju da mi daju injekciju za pritisak dok kao ne regulisu secer.
Sve to ide sporo, sporije da ne moze biti sporije. Sjecam se da sam ponovio vise puta, a ako su iole insani i ljudi, a medju njima ima jedan medicinski tehnicar te veceri, molim vas zovite mi mamu da je poljubim jer izgleda ja sam u komi ili rahmetlija, cuo sam ranije za secer kad je visok i nizak koma itd..Kao ni prvi ni poslednji sa takvim secerom. Vjerovatno kad su dosli nalazi te hitne labaratorije, vidim oko sebe puno njih i znam da nesto nije uredu. Ti nalazi su pokazali da mi je Glukoza-secer bio 56,0.
Primam infuziju za infuzijom, dijete mi prolazi kroz glavu, malo maksumce koje je tek napunilo 8.mjeseci, zena, majka, otac, sve, a dijete samo prolazi kroz glavu, sve njegove slike od izlaska iz porodilista do te veceri. Prebacuju me u neku drugu sobu, gdje zovu doktoricu koja je neki valjda dijabetolog, za mene jedna od najgorih doktorica na svijetu, doktorica ubica po imenu i prezimenu Balic-Prasevic dr. Lejla, koja me pita par pitanja i pise nalaz,(za to vrijeme, smilovali su se i pustili moju majku da udje i bude pored mene, koja je puna suza u ocima i okrece glavu da ja ne vidim i govori mi sine bit ce sve uredu, ne sekiraj se, mama je Almire pored tebe).
Vjerovatno nervozna sto smo je probudili zbog mog stanja i sto je morala sici do urgentnog centra, naporno i daleko sa tolikim hiljadama plate, obraca mi se da sutra ujutro odem do svog ljekara i tablete koje mi je propisala uzmem i pijem, a u tom trenutku secer mi iznosi 32,0. Ja govorim zasto me ne primi u bolnicu, lose sam i dalje, usta suha, tijelo i dalje ne osjecam, nema odgora, imate nalaz i po nalazu njenom da postupimo. Kad istekne kaze infuzija mozete slobodno kuci, ne vjerujem ni ja ni mama. Odlazimo kuci i ne znam jesam li 1h odspavao do jutra, znam da sam samo pio vode i mokrio do jutra. Odlazim u Dom zdravlja “Kumrovec” u pratnji rodjaka, negdje ujutro izmedju 9-10h, sve ima u nalazima. Lose mi nadolazi pri ulasku i sprovode me na prvi sprat, oko mene opet guzva mjere secer i pritisak koji su opet bili previsoki, traze venu da mi nadju i da me hitno transportuju na KUM.
Na prijemu u KUM, sestra me vodi i vozac ambulantnih kola do internog odjeljenja. Odmah ulazim, rade mi ODMAH SVE NALAZE, vec je doktorica pored mene, medicinska sestra i med.tehnicar. Cekaju samo labaratoriju, secer 31. Poslije slikanja pluca, ekg-a, labaratorije, urina i pregleda doktorice upucuju me sa uposlenikom na kolicima na kliniku za Nuklearnu medicinu i Endokrinologiju. Preuzimaju me i hospitaliziraju me i vode do izolacijske sobe zbog COVID-a, rade mi sve nalaze, kao i test na COVID.
Odmah idu infuzije, uzimaju se podaci, smirujem se psihicki jer vidim da ide onako kako to trebaju svi doktori i med.sestre i tehnicari da rade, samo svoj posao i nista vise. Poslije nekog vremena dolazim sebi, jer mi je secer manji i preuzima me doktor, jedan veliki INSAN I COVJEK PRIJE SVEGA, Prim. dr Bosansko Horozić, sef odjeljenja. Nema nikakvih pogleda sa visine, nekih V.I.P osoba, ko’ da sam mu dio porodice. Ukljucuje terapiju koja treba i govori da ce sve biti ok, da se ne sekiram i ne brinem, da cu akoBogda opet moci voditi normalan zivot uz korekcije ishrane i fizicke aktivnosti. Sto se tice odjeljenja gdje sam lezao 10 dana, od spremacica do medicinskih sestara i mog VELIKANA od doktora gospodina Bosanka Horozovića ostao sam frapiran koliko posla imaju, kako ginu za svoj poziv koji su izabrali da budu.
Tu nema izdvajanja pacijenata, svi smo isti, lezao obicni momak sa biroa ili direktor neke jake firme, sve sam se uvjerio i ako ista lazem u navedenom tekstu neka mi Bog vrati, kao i mojoj porodici odmah. Jer na ovom odjeljenju medicinske sestre nisu samo med.sestre nego i njegovateljice, da se ovako izrazim, jer puno starijih osoba ima koji su u pelenama, katetere da ne pominjem, sve se to mjenja, brise, pere itd, tako da svaka Vam cast i veliko HVALA.
Zamislite Vi sad tu poziciju doktora, sef odjeljenja, a ujutro kad dolazi na posao u “civilu” sto bih se reklo otvara nam vrata i pita kako smo, jel sve ok, da ne kazem kad obuce odjelo i kad je vizita. Rade mi sve pretrage od ultrazvuka abdomena do neurloskih nalaza da bih se vidjelo sta je dijabetes sve ostetio i da li je. Nema cekanja i sjedenja ni minutama.
Sa klinike se narucuje i odmah se dolazi na red, to je tako uvezano i tako organizovan sistem da samo neko ko’ je ovako nesto dozivio moze reci, ispricati i potvrditi. Bez teksta sam i dalje da sam dozivio da se maltene osjecam kao kod svoje kuce da se sve desava a ne u bolnici, i ovo naravno svi koji su bili sa mnom u sobi, neki su izasli kao ja, a neki su jos uvijek na pretragama mogu potvrdit tacnost.
Svjedok sam kao i svi sto su hospitalizovani na ovom odjeljenju kako je sve uredjeno i sredjeno i da ne fali sto su namjerno vrsili javni linc na uvazenu i cijenjenu Prof. dr. Sebija Izetbegović. Ona je ta koja je dovela ovu bolnicu da dodjes sa secerom 32, a otpuste te kuci sa 5-6 dijabetesom. To je jedna od najuredjenijih bolnica u regionu, htijeli Vi to priznati ili ne, kada dodje 5 do 12 priznate, a ja sam sve to prosao i licno osjetio i za sve napisano posjedujem nalaze koji potvrdjuju istinu napisanog teksta i mog iskustva sa bolnicima, doktorima, med.sestrama itd.
Ovim putem zelim javno da se zahvalim velikom covjeku, insanu i doktoru, sefu odjeljenja endokrinologije Prim. dr Bosansko Horozić na celu, kao i svim ostalim njegovim kolegicama, medicinskim sestrama istog odjeljenja i spremacima.
Hvala Vam GENERALNA DIREKTORICE NA OVAKO UREDJENOM SISTEMU, VELIKO VAM HVALA od momka koji je samo istinu rekao i spreman na sve poligrafe ovog svijeta da odem i isto kazem.
